Petak
19.02.2010.

Miroslav Kirin




A+ A-

RASKOLIM STABLO BREZE breza padne
raskoli moju ruku

moja ruka padne
raskoli tebe

koja držiš mene
padnem raskolim

tebe moju brezu
svoju ruku tvoju ruku

ruku moje breze
sve padne

raskoli
se

(iz Tantalona)
 

ŠUMA

Sijeno je zatreperilo: u šumi je izbio požar.

Stopala se rastapaju u cipelama, čežnja za mekim, hladnim dahom.

Žedna pije ohlađeni čaj od metvice, utjeha ranjenog grla.

Uho ogluši, spremi se za službu osluškivanja iznenadnog tajca.

Pepeo sipi po lišću, istiskuje sjećanje na snijeg.

Koja poskoči, ostane u zraku, bez mirisa.

U nagorjelim se tragovima naseli cvrkutanje i urlanje.

Sjena se ne prepozna, počne besciljno lutati.

Drvosječina sjekira priziva njegovu ruku: kamo je pobjegla?

Leptirova krila, samo što nisu zaplamsala, jer nigdje da se spusti.

Potok, što je vijugao, ide za sobom i pije svoj vlažni trag.

Ribe, pomične u presahlom, šalju miris, izmislio ih leptir, čežnjom da se na njih spusti.

Povrati se snijeg, zazvan, u njihanje grmlja iza uznemirenih veprova.

Tek što se rodio, umor svlada san.

U slatkom korijenu oslada ziba se nedostigli dječji zub.

Vrijes, raseljen s Mediterana, posvuda baca hobotničine pipke, da poliže sol.

U bazginoj srčiki puca pogled na nezapočeti mali dječji rat.

Uvije se u se, slatki omotač oko šumskih jagoda.

Jer nikoga nije otrovala, pa nije ni bila, ostali su zanavijek gladni.

Trčao je, jer nikoga nije vidio dok je trčao.

A i krv, što je šiknula, sad miruje, dok glas šiba dalje.

U zelenome crvendać bode oči.

Žaba, koja je htjela proricati, mijenja boju i zviždi.

Šibe, ljeskove, mirišu na nisku grgeča i klenova.

Oblijeću šumu, skupljaju u vrećice.

Stablo padne, zašumi preduga zima.

Kalaju se borovnice, pri pomisli na šećer.

Zvijezda zaluta, i čisti se u krošnji bukve.

Glavu je metnuo na panj, zasvijetlilo je vrijeme za priču.

Od šuštanja se sakrila kiša, što nikako da padne.

Bruji obožavanje meda, silazi među ljepljive prste.

Dojilje su se vratile, djeca se spuštaju niz stabla, kao niz tobogan.

Pušač bi rado izbavio svoju dušu i cigaretu gasi pod jezikom.

Zazvoni sat u deblu, trave se poviju, mahovina se zaputi na južnu stranu stabla.

Cipela, ponudi se biranom oku, prepadne ga nedostatkom svog tijela.

Plavo, privremeno se zatvara, pale se, jedna za drugom, boje odsutnosti.

Vikao je, glas mu se nije vraćao, uživao je u rastućoj nadi.

Vrijeme, koje je bilo, okružuje, prodire, što da se čini?

Humci, viđeni tijekom preskakivanja rovova punih lišća, na silu bi se htjeli raskopati.

Sporost i zukvu odvede na vrh bukve.

Uvijek dovode smijeh, da bi ga ismijali pokazivanjem razloga.

Puteljak, stavili su ga da bi se s njega moglo skrenuti, izgubiti se odbacujući odjeću.

Dim seli izgorjele, u povorci ih vodi u njihov obećani grad.

Spuštaju se konopci, već ih love mlohave ručice odozdo.

Zaspat će, bunika će likovati nad neznanjem.

Udaraju, jer ih zovu dolje, sljubljuju se dvije požude.

Odvezao se i pada, ali više ne misli i ne zna se, kamo će pasti?

Tješili su uleknuće, iz kojeg se nitko nije digao i krenuo na put.

Bambusov grm, jer glog nije mogao šupljinom zvoniti.

Uho je zapelo za korijen, cijela šuma galami, optužuje.

Leti, jer nema noge, pjeva, jer nema jezik.

Iz obiteljskih su vrtova stigli, prognani vlastitim dražesnim osmijehom.

Omotani u bukvin list, vrte se, vrte, u sebe, paleći se kao cigare.

Izbacuje sluz iz sebe, da zataška sporost osvajanja.

U zraku, vodoravno položeno stablo jasena; netko slijep će, valjda, tuda hodati?

Skriven, strepi da se od njega ne odvoji lelujavi list.

Vodili su ljubav, nitko ih nije čuo, pa su je zatrpali, pokrili granjem, dozlaboga mučaljivu.

Ide i svjetiljkom obasjava uleknuća, travke što se ipak ozarene uzdižu.

Vjetar nikako da spomenu, prošao je kroz ušicu koštane igle i izvjetrio.

Slijedio ga je požar, kao da ima noge, a zapravo krila.

Pobuna je narasla u oku što se zagledalo u lepetava krila.

Sjedi na grani, čita knjigu, i nadzire svoj pad.

(iz Zukve)
 

37.

Nedokučivo, kao kad pod toplim mlazom ispirem prljavo posuđe, 
odlažem ga sa strane da se osuši, a lice mi zaokruži osmijeh.
Pokretom nemišljene lakoće otvaram prozor kako bih unutra pustio jutarnji zrak.
Voda upravo ključa, iz srebrnkaste kutije u nju stavljam četiri žličice kave.
Još tvoj šum iz kupaonice, ali dolaziš.
S punom šalicom vraćam se za stol i sjedam:
u tom času susjeda u zgradi prekoputa istresa plahtu.
Plahta zabjelasa i ona hitro uvlači svoje ruke, kao izloženu vidljivost stida.
Ali koja je to lakoća, s nekoliko trzaja istresti sve što se nakupilo.

(iz Jaloga)
 

41.

Kad ti pogled zapne na košarici za kruh, ne diže se s nje satima, ondje ostaje kao na
   mjestu
svog izbora, što dobro znam da nije.
Rekao bih da ne miruje posve, i ako sam dovoljno priseban
(što tad, dok joj ukočen pogled leži na košarici, nikako nisam) mogu zamijetiti kako
   malo-pomalo prodire u košaricu, rastvara ju nizom protu-rečenica, što mi je posve
dovoljno (i nema veze s prisebnošću) da zakriljen drugom stranom zida počnem
   snažno
stiskati obje šake tako da se nokti urežu u dlan i posiju novi svemir od polumjesecā.
Još malo jačim stiskom izbrišem cijeloga sebe, umotam se u nevidljivost.
Možda mi se dogodi da prikovanom pogledu vratim laganost, uletim u tvoje
   lelujanje,
sad raspršeno u stvarima naglo oslobođenima prikovanosti,
i pomislim kako ljubav još nije počinjena.

(iz Jaloga)
 

60.

iz usta mi ispada jezik
to više nije jezik to je golema jetra teleća
   onog teleta što su ga zaklali prekjučer
uvjerava me mesar moje omiljene mesnice
   ali ja u mesnicu niti nisam otišao
nemam ni omiljenu mesnicu
samo mi je jezik ispao iz usta
   ta golema jetra
vraćam je u usta guram u grlo
odustajem kad shvatim da me guši
moj jezik ponovno ispada
vješa se plazi po vratu liže tijelo
moj jezik moj jezik moj preveliki jezik

(iz Jaloga)
 

TI, KOJA KOSOM MLATARAŠ LIJEVO-DESNO

Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.
Bacaš mi je posred stranice, pljuuus, nestaju sve riječi da bih podigao pogled.
Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao
   usred njezine pjesme To Judgment: An Assay?
Ti mi svojom kosom mijenjaš život,
   kao što "artičoka mijenja okus
svega što se jede poslije nje", kaže Jane.
Kosa je čudne naravi, prividno mrtva: možeš je rezati, paliti, a ipak raste.
I onda je moji živi prsti prevrću, zapliću se u nju, upliću svoj život, tuđi život,
   mijenjaju im okus.
Recimo da ti odjednom poželim vidjeti lice dok zabacuješ kosu.
U najboljem slučaju mogu se nadati
   tek bljesku tvojih ruku, koje će se pojaviti iznenada,
podignuti kosu, prstima je pročešljati,
   a onda opet pustiti da pljusne
preko stranice knjige, nemilosrdno,
poput vode što ju na kraju smjene u brijačnici
iz kante izbacuju na ulicu.

(iz Zbiljke)


ZRNO RIŽE

Zrno riže,
odgurnuo sam te pod komodu, i u tom kratkom trenutku-zrcalu,
   odnijelo si mi sve što je stajalo na svojim kakvim-takvim nogama i zabilo ga u mrak. Sve što sam milovao pogledom sad se u njemu koprca, poput jegulja u jezeru koje se nepovratno
   suši.
Milovao sam
   : tvoju ruku, od lakta naviše, do pazuha
   : stražnji dio uha, kad se nadlaktica zasitila
   : kosu, tamo gdje se podala koži
   : napetu kožu bedara da se još više napne
   : stopala, jer u njima se krije i ruka i uho i kosa i bedra
Zrno riže, zašto nemaš neprozirnost pšeničnog zrna,
   nesposobnog da išta ukrade, u sebi pospremi
sve što sam vidio?  Pšenično zrno nije zrcalo
   i s lakoćom pada s klasa, ne noseći ništa.
Čak ni ne zna hoće li proklijati.

(iz Zbiljke)


INDIJCIMA SE TO NE BI DOGODILO 

Tlo - još vlažno od popodnevnog pljuska. Svaka travka nebu uporno vraća
   kišu. I u tom, bezazlenom dijalogu,
večer  nismo ni zamijetili – odjednom je bila tu, između dva nadolijevanja
   čaja.
Naoblaka se bila raskinula – pozvao sam te da promatramo zvijezde.
Malo znamo o njima, no to neće umanjiti užitak promatranja.
Poslije nastavljamo piti čaj na terasi.
Na podu – kao prazni kožnati novčanik, zgažena žabica. Čini se da sam je donio
   na potplatu sandale. Ništa nisam čuo (kao da smrt živog bića mora biti čujna.)
Indijcima se to ne bi dogodilo, kažeš, oni hodaju
   bosi iz obzira prema sitnim bićima.
Neću više hodati noćnim vrtom.
Napiši mi pjesmu o tome, još kažeš, potaknuta čitanjem
   starih kineskih pjesnika.
No kako, iz obzira prema kineskim pjesnicima,
   napisati pjesmu o zgaženoj žabici?

(iz Zbiljke)


O BUCI

Navodno, Bog čuči kraj svakog rođenog djeteta i pripovijeda mu,
izmamljuje iz njega krik. Djetetova tišina je poraz Boga. Ali sve ide
prema njezinom poricanju. Cage ju je ograničio na 4' 33''; znao je
da bi duže ustrajavanje na tišini raznijelo granice postojećeg svijeta.
Dijete kratko biva i onda odraste. Proći će mnogo godina prije nego
što će zastati da bi oslušnulo vlastito pomahnitalo srce. Može li se buka izmjeriti?
Vjerojatno može, mjerni su instrumenti navodno pouzdani. Recimo, mrtvo tijelo
glumice Adrienne Shelly. Izmjerimo ga bez stida i izložimo na hladni odar.
Iz svog se newyorškog ureda spustila kat niže kako bi prigovorila zbog buke
što ju je stvarao mladi radnik na crno. On je potom s lakoćom ubija. Bog ga je kušao devetnaest godina i pobijedio. Pobjedom koja je bila i poraz. Odsutnost ljubavi i Boga je tišina. Što je odsutnost tišine? Bog uvijek znade postaviti pitanje
na koje nema odgovora. Ne prođe niti jedan trenutak a da ne čujem kolanje krvi
kroz tijelo, treperenje dlačica u nosnicama. Gdjekad ne mogu zaspati jer čujem
samoga sebe – ima li išta strašnije nego neprekidno biti svjestan prisutnosti
vlastita tijela? tijela koje se prevrće po postelji, koje izbacuje gorki zrak što se sudara s jastukom, odbija od njega i vraća uhu. Uho je skladište u kojem je pohranjeno stenjanje žene koja vodi ljubav: čujem ju čak i kad to ne čini. To je i skladište u čijem tamnom kutu vrišti djevojčica. U njemu se svako malo pali bušilica koja želi popraviti nered svijeta. Njoj se pridružuje zavijanje automobilske sirene.
Je li i tu riječ o popravljanju svijeta, ili tek o težnji da sve dobije svoje zvučno tijelo, jer je inače nezamjetljivo? U dalekom kutu ušnog skladišta je i ptica, uvijek samo jedna. Ona koja svojim pjevom dovodi u pitanje značenje kristalne noći. Ptice, čiji pjev ne uspijem prepoznati noću, vrate mi se danju. Ne zateknem li koju u džepu kaputa kad se vratim iz šetnje, bit će ispred vrata stana. Drhtat će mokra, sretna što se sklonila od kiše. Ili tko zna od čega drugog. Zar me ne prepoznaješ, govori mi i kljunom mi kucka po dlanu. Ali ja te ne razumijem, zar ne znaš pjevati? Ona mi i dalje kucka po dlanu, odbija išta iz sebe ispustiti, i učas je to samo prosjak, pruža mi zgužvani požutjeli papirić, u očima mu umor i sljepilo, možda i neizlječiva bolest. Uzmite i bar pročitajte, govori mi, i dok zatvaram vrata listić pada na pod, i nestaje svjetla na stubištu. U 4.48 ujutro spuštam se iz svog stana kako bih prigovorio zbog buke što su je stvarali dokoni tinejdžeri. Na kušnji su već devetnaest godina. Dobro se zna što će se zbiti. S lakoćom me premlaćuju. Zašto da se stidim – pokazat ću svoje ožiljke, ne moraju bučati samo radi mene. Neka pište kao ekspresni lonac, kao izgubljeni pisak vlaka. Još se snažnije poraz riječi upisao u moje tijelo. No nadu ipak nisam izgubio.

(iz Zbiljke)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.