Srijeda
08.10.2008.

Angel Igov




A+ A-

Dogodit će se. Znam da će se dogoditi. Nema druge. Pogledajte što se događa po svijetu; New York, Istanbul, Madrid, Beslan, Milano, Krakow… Kad-tad bomba će eksplodirati.  Možda u metrou, možda pred britanskim veleposlanstvom, možda u rektoratu sveučilišta. Možda - ironijom sudbine - i u 'Svetoj Nedjelji' . Da li ima nečeg u samom imenu crkve - u toj nedelnosti koja izaziva atentate? A može se dogoditi i u nekoj od slastičarnica 'Nedjelja'. Možda u piceriji 'Don Tomato'. U 'BIAD -u'. U 'Knjižnici '. U knjižnici. Ali to neće biti djelo herostratovaca, već bezimenih ljudi sirova, spokojna izraza lica. Poslovnih, a u isto vrijeme nadahnutih. Oni dižu u zrak ljude i zgrade kao što neki pišu knjige. U svakom slučaju, ljudi su to od knjige, zar ne? Kuran. U islamskome svijetu knjiga uživa veliko poštovanje. Pogledajte bilo koju stranicu ispisanu na arabici. Kaligrafija je razvijena do te mjere koju si mi uopće ne možemo predstaviti.

Nije da znam baš puno o islamskome svijetu. Nikada se nisam posebno zanimao za njega. Čitao sam svojedobno pripovijetke iz 'Tisuću i jedne noći'. Sjećam se da su se cijelo vrijeme ljudi pretvarali u životinje - pse, gazele, majmune, magarce. Ne poznajem Arape. Znam da ih ima u Sofiji, ali ih izbjegavam. U Varni, kažu, ima Čečenjaca. Odasvud nas pritišću. Kažem, nisam veliki poznavalac islamskoga svijeta, no zadnjih sam mjeseci pročitao podosta. Ima jedna dobra knjiga o islamu profesora Koste Jankova, kupio sam je pred 'Svetom Nedjeljom', dok sam još prolazio onuda. Kosta Jankov predaje arabistiku na Sofijskome sveučilištu. Posljednje poglavlje njegove knjige je o suvremenom islamskom fundamentalizmu.

Osim toga čitam sve što nađem na internetu. Ionako imam dosta slobodnog vremena otkako sam napustio posao. Napustio sam posao jer sam uvjeren da će u toj ustanovi eksplodirati bomba. Kad-tad. To je neminovno. Ljudi koji su ostali tamo riskiraju svoj život. Kao i oni koji idu po tržnicama, koncertima, predavanjima, diskotekama... Jasno je kao dan da će teroristi izabrati mjesto na kojem se skuplja puno ljudi. Zato nastojim izbjegavati takva mjesta. Uglavnom sjedim kući. Na sreću imam bratića koji radi u uredništvu jednog sofijskog dnevnika i plaća mi da radim brze prijevode s engleskog. Obično su to članci o geopolitici ili holivudskim glumicama. Prevodim sve redom. Članke o geopolitici objavljuju kao pretisak iz odgovarajućeg izdanja, dok oni o holivudskim glumicama izlaze u novinama pod imenom novinarke koja vodi kulturni odjel. Ovi drugi nisu mi posebno zanimljivi. Ali one geopolitičke jednostavno gutam. Dok ih prevodim, prsti mi bjesomučno lupaju po tipkovnici, miču se kao da su živi i ne mogu ih zaustaviti. Znam, uskoro će se obje vrste članaka stopiti u jednu. Kad teroristi stignu u Hollywood. Ako ih Hollywood ne prestigne.

Barem ja radim sve moguće da ne stignu do mene. Gotovo ni ne izlazim. Kupujem samo u malim trgovinama u kvartu. Nisam valjda lud ići po velikim tržnicama. Pa to su najvjerojatnije mete napada. Općenito, izbjegavam centar grada. Gradskim prijevozom nisam se vozio već mjesecima – od eksplozije u Marseillesu. U početku sam si kupio bicikl i vozio se njime. Poslije sam ionako napustio posao i ostao doma. Tu je barem zasada sigurno. Teško da će uskoro stići do moga betonskoga utočišta. Prije sam jeo vani, ali bomba u onom berlinskom 'Mc'Donaldsu' me trgnula. Kupio sam si kuharicu i počeo učiti. U početku nije bilo baš uspješno, ali već se snalazim. Neki dan sam si spremio punjene patlidžane.

Prije sam volio ponekad otići u crkvu. Nije da sam religiozan, jednostavno volim crkve. Volim im miris iznutra, miris tamjana. Od njega mi je em ugodno, em tajanstveno. Ali, naravno, odlazak u crkvu više ne dolazi u obzir. Ne i poslije katedrale u South Kensingtonu …Pitam se kako će preurediti 'Svetu Nedjelju' ako je opet dignu u zrak. Vidio sam sliku stare zgrade, puno je ljepša od ove sadašnje.

Otkrio sam da uopće nije teško ovako živjeti. Tržnice, restorani, crkve, sveučilišta, stadioni, javne ustanove – sve to su samo dodatni 'začini' životu, možeš spokojno živjeti i bez njih. Ne nedostaju mi. Usredotočio sam se na ono bitno. Čemu svi ti detalji? A bit života tako je jednostavna. Tako je lako doći do nje. Treba ti samo šaka straha. Da, točno tako. Sasvim otvoreno priznajem da me je strah. I ništa čudnog u tome nema. Samo se budale ne boje. Tako da sada živim u srži. Naravno da bi mi bilo teže kad bih imao djevojku, no po tom sam pitanju srećković. Istina je da imam govorni poremećaj i da se ženama zato nikada nisam posebno sviđao. Barem ne onima koje su se meni sviđale. To je pomalo smiješno, jer govorni poremećaj ne smeta bitnim stvarima. No ljudi to ne shvaćaju. Njima je, općenito, teško odvajati ono bitno od detalja. Ja učim. Jedem. Spavam. Mislim.

Ponekad maštam da nisam sam. Da živim sa svojom djevojkom. Ona je sićušna, sramežljiva i ima smiješni nosić. Izmjenjujemo se u kuhanju - ona ručak, ja večeru. Večeramo uz svijeće - ne volim svjetiljke, one raspršuju svjetlost. Svijeće su fokusirane. Uvijek se sporimo oko hrane zato što, po njenom mišljenju, ja kuham neslano, a po mome ona stavlja previše soli. Slobodno može i bez. Ona, pak, ne voli patlidžane. Možda ću se zbog nje odreći patlidžana. Ionako se u dućanu ne mogu uvijek naći - a ne mogu si dozvoliti da idem na tržnicu - tamo se svaki tren može nešto dogoditi. Šteta bi bilo, jer ja volim patlidžane, ali ih ona ne može podnijeti, mršti nos dok me gleda kako ih jedem. Nakon večere ponekad se poseksamo. Ona se smeteno izvlači iz haljine i stoji uspravno preda mnom, pomalo zbunjena, kao da misli na nešto drugo, na račun za vodu, na primjer. Pažljivo ju privlačim k sebi i liježemo na krevet. Dok prodirem u nju, gleda me začuđeno.

Osim djevojke imam i psa. Muškog. Kako više nemam radno vrijeme, nastojim ga izvoditi van u neuobičajene sate – na primjer rano poslijepodne. Tako svodim na minimum rizik da naletim na druge vlasnike pasa. Oni bi me neizbježno zapričali, ispunili onom čudnom mješavinom straha i dosade koja me u zadnje vrijeme obuzme svaki put kad moram razgovarati s ljudima. Moj pas je ionako više samoživ, ne voli se posebno petljati s drugim psima. Po tome smo slični. Predosjeća li i on skori teroristički napad? Jako je pametan i snalažljiv. Ogromni vučjak s vječno budnim, zabrinutim, žutim očima. Iako zapravo ti veliki psi jedu strašno mnogo, a moje financije su, prije bi se reklo, ograničene. Možda je irski seter - dobra pasmina, energična, naravno ne toliko jaka, no ipak pouzdana u slučaju napada. Kad sam mirniji, draži mi je mali pas, s kojim bi se jednostavno bavio s vremena na vrijeme, onda bi to bio jazavičar, ta vrsta mi se dopada zbog vjernosti. A ako nisam raspoložen i ne da mi se baviti psima – onda ga uopće ni nema. Izbrišem ga samo tako, izbrišem i djevojku, sjednem pred monitor i ponovno iščitavam elektronska izdanja novina.

Može se, sasvim se mirno može živjeti ovako. I najvažnije je to što je bezopasno. Naravno, ne sasvim, potpuna se sigurnost ne može imati, ne zna se gdje će eksplodirati bomba. No gdjegod eksplodirala, mislim, da sam uspio do minimuma svesti vjerojatnost da ja budem tamo.

Dogodit će se. Znam da će se dogoditi. Nema šanse da se ne dogodi.

No ne sada. Ne znam kada.

Ako ste došli do ovdje, sigurno se već pitate zašto sam uopće napisao ovakvo nešto. Daleko od toga da mislim kako ovo ima bilo kakvu umjetničku vrijednost. Nikada nisam pokušavao pisati – izuzevši naravno tinejdžerske godine kada svatko u ladici radnog stola drži bilježnicu s pjesmama. No ovaj tekst uopće ne doživljavam kao pokušaj pisanja literarnog djela. Prije bih ga nazvao opomenom: htio bih da što više ljudi postane svjesno opasnosti koja se nad nas neposredno nadnijela... Da shvate da je svaki izlazak na prometna mjesta, uopće svaki izlazak na ulicu, strašna životna opasnost. Oni su oko nas. Bomba već odbrojava. Da. Zato sam ovo napisao, zato sam to i poslao u novine, sa nadom da će ga objaviti. Ne škodi što će ga tamo vjerojatno razumjeti kao priču, što ovo nije. U najmanju ruku, ja vam zapravo ništa nisam pričao, jer ovo o čemu vam imam pričati još se nije dogodilo...

Prijevod: Marija Roglić

1 crkva u Sofiji gdje je bio pokušaj atentata na cara u kojem je poginulo dosta ljudi, no ne i car.
2 narodnjački klub u Sofiji
3 klub u sklopu Nacionalne knjižnice u Sofiji
4 distrikt u Royal Borough Kensingtonu i Chelseau u Londonu

 

ANGEL IGOV rođen je 1981. u Sofiji. Prvostupnik je engleskog jezika i magistar književnosti sofijskog sveučilišta Sv. Kliment Ohridski. Autor je dviju zbirki pripovjedaka Susreti na putu (2002) i K (2006). Prvom knjigom osvaja veliku nagradu za debitantsku knjigu u kategoriji proze na nacionalnoj smotri - natječaju Južno proljeće (2003), dok mu je druga nominirana za nagradu Elias Canetti (2007). Dobitnik je i nagrade za prozu Raško Sugarev te nagrade Bojan Penev za kritiku. Objavljuje svoje pripovijetke, članke i recenzije u časopisima Kultura, Književne novine, Kapital light, Altera, Sadašnjost i dr. Vodio je kulturnu emisiju 'Svaka subota' na radiju Net od 2004. do 2005. Od studenog 2005. predstavlja nove knjige u emisiji '5 po Rihteru' na TV 7. Prevodio je na bugarski Paula Austera, Martina Amisa i Douglasa Kennedyja.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.