Utorak
12.11.2019.

Granica neimaštine, granica kukavičluka

naslov knjige Doručak za Bič autor Mario Brkljačić
izdavač Durieux godina izdanja 2019



Extra_large_cats-4053586_960_720
A+ A-

Kao i u svakom poslu, i u književnosti ima raznih tipova aktera. Ima onih koji se guraju uvijek i svuda, ima onih koji se pojavljuju taktički; razne su strategije i načini brendiranja i u tome ne sudjeluju samo autori već i njihovi izdavači, a svoj dio odrade i promotori, kritičari itd. Međutim, iako se čini da se uglavnom svi bar malo guraju, uvijek postoji ona nekolicina koja vlastitim izborom stoji na poluperiferiji polja koje nema centar, a često su baš to glasovi koje trebamo i koji nas udare kako zaslužujemo kad ih napokon iščupamo iz takozvanog undergrounda.

"Najpoznatiji" je takav primjer zasigurno Aljoša Antunac, u čijoj biografiji na ovom portalu stoji kako "za njega vjerojatno niste čuli ako niste baš veliki književni freak". Iako nije baš toliko nepoznat, autor koji će nam u ovom tekstu biti u fokusu s Antuncem dijeli poziciju svjesnog odmaka od centra i gužve, a njegovo je ime Mario Brkljačić.

Njegovo posljednje djelo, Doručak za Bič, objavio je Durieux, i to je Brkljačićevo tek drugo ukoričeno izdanje. Prvo je došlo još 2004., kada je pobijedio na SC-ovom natječaju za prvu knjigu zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Sve ostale publikacije – 2 prozne i 4 poetske – mogu se naći na stranici Besplatnih elektroničkih knjiga. Napomenimo odmah da dva prethodna prozna naslova, zbirka priča Neženje i demografska propast te roman Zujke, s Doručkom dijele većinu tematskih i formalnih karakteristika (možemo reći da su Neženje i Doručak takozvani shared universe – isti je pripovjedač, isti su likovi i toposi, dok su neke priče iz Neženja, ponekad prerađene, ušle i u Doručak).

Doručak je na žanrovskom šavu zbirke priča i romana labave strukture. Tekst je podijeljen na 20 cjelina koje sadrže od četiri do šest kratkih priča (samo ih jedna ima sedam), a na razini priče ne postoji neka jasna kauzalna ili kronološka nit. Iako postoje priče koje ne bi baš mogle stajati samostalno (ili bi, u svakom slučaju, izgubilo mnoga svoja značenja), čitav je tekst ujedinjen istom centralnom pripovjednom sviješću, što mu svakako daje na romanesknosti. Dojma sam da su se neke priče mogle izbaciti te da ovakva kompozicijska raspodjela možda nije najsretnije rješenje, ali sve to su, u odnosu na to što Doručak pruža, zaista sitnice.

Tematsko-motivski gledano, Brkljačićev se pripovjedač bavi vlastitom svakodnevicom – životom s partnericom ili samačkim životom, anegdotama iz tvorničkog pogona, kvartovskim pričama s prijateljima, itd. Kako stoji u blurbu knjige, autorov je svijet "poprište bizarnih događaja, poput gutanja vlastitog zubala, kao i sasvim obične svakodnevice sastavljene od peglanja". Međutim, događajnost, začudnost koja proizlazi iz priče ili napetosti među likovima nikada ustvari nisu u centru tih priča. Taj je sloj samo fasada, poligon za ono što ovaj tekst čini zaista zanimljivim, a koji se, osim na toj fasadi, ocrtava na razni stila i ideologije koju pripovjedač nosi. Sjećanje, anegdota i uzbuđenje samo je pripovjedačev alibi da piše o svom stavu o svijetu i životu, alibi za tihu i sporu kontemplativnost i fokus na dosadu, neimaštinu i ljepljivi, prazni grad.

Grad iz kojeg se ne može otići (što je lijepo napisao i Cesarić), stan koji se ne može kupiti, auto koji se ne može popraviti, ljubav koja se ne može ostvariti za posljedicu imaju malodušje, popraćeno osjećajem neuspjeha, izdaje samog sebe, blagog cinizma prema okolini. Već u jednoj od prvih priča pripovjedač komentira kako su neke stvari u životu nepovratno izgubljene: "kao primjerice moja budućnost u ovoj zemlji". Ekonomski deprivirani tvornički radnik kojem stalno produžuju ugovor na određeno u jednoj od posljednjih priča komentira kako su on i kolegica/partnerica "tog petka dobili osmi aneks ugovora na tri mjeseca i bili smo djetinje sretni što ćemo imati za najam, registraciju auta i život". Ako ste se ikada pitali kako radnička klasa vidi ono klasno u svojoj egzistenciji, ne postoji pravilniji red od navedenog – najam, auto, život.

S obzirom na to da je srednje godine dočekao bez građanskog sređivanja, čvrstih struktura obiteljskog života, stalnog posla i stabilnih prijatelja, naš se junak Mario, vrlo pronicljiv i vrlo senzibilan, kreće u emotivnim koordinatama letargije i odustajanja od potrage za srećom u zbilji hrvatske tranzicije.

Klasni je moment najprirodniji ulaz u čitanje Doručka, a za sobom povlači i velik dio simbolike kojom autor barata. Iz priče u priču klasa prati Marija kao avet, koju u život povlači svijest o tome da bolji životi ipak postoje, samo ne za njega. Dok leži na kauču i čita Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš, zbirku priča Christosa Ikonomonoua "o obespravljenoj grčkoj radničkoj klasi" (a kakva bi radnička klasa bila nego obespravljena?), Mario pripovijeda o bočnim udarcima koje prima, a koje često kroji oko motiva radništva. Međutim, na te je udarce navikao pa ih može posredovati autoironijom, humorom, smještanjem svoje egzistencije na ravan šale i banalnosti, uz lucidne komentare o vlastitoj (ekonomskoj) poziciji i mentalnom stanju. Tako, primjerice, u priči Sve te krame u retrovizoru dok toči gorivo za 200 kuna lakonski komentira kako ga je tih dvjesto kuna i sjebalo u životu jer je ta cifra njegov plafon, granica njegovog kukavičluka.

Način na koji sumira svoj stav prema životu, a koji možemo sažeti u odustajanje, najbolje vidimo u priči Hegel, Tarkovski, Bergman: "Mah. Ne treba biti ljutit. Ne treba biti sretan. Ne treba žaliti mrtve. Niti žive. Ne treba biti melankoličan. Ni malodušan. Ne treba očajavati ni zbog čega. Ne treba se odati ljubavi." U takvoj poziciji, u kojoj je sva volja isparila negdje putem, u pokušajima pružanja otpora, jedino što čovjeku preostaje jest konstatacija besmisla, umjetnost i kontemplacija nad detaljem.

Sklonost prema umjetnosti – muzici, filmu, književnosti – provlači se kroz cijeli tekst. Osim brojnih spomenutih imena djela i autora (Rashomon, Apokalipsa danas, Andaluzijski pas, Limunovo drvo, Chris Rea, Velveti, Dostojevski, Cioran, itd.), koja uglavnom govore o pripovjedačevu ukusu, ponekad se umjetnost koristi kao karaktera prostora koji naseljava određeni sloj, primjerice: "Na policama iznad televizora posložene su bočice likera i žestice te knjige Janka Matka."

Odnos spram detalja i kontemplativnost koja iz toga proizlazi vidi se, primjerice, u priči Stablo japanske trešnje. Priča pokriva tematski spektar od selidbe, cuganja i pušenja trave, odlaska na plac (ipak se mora jesti) do simpatičnog partnerskog odnosa dvoje ljudi kojima očito ne ide najbolje, ali im to nije slomilo duh. Središnji je dio priče, naglašen i naslovom, trenutak u kojem pripovjedač gleda trešnju i promišlja sve ono što mu nedostaje, mir i fokus:

"I svaki put kad ovuda prođe, pred očima mi iskrsnu slike Japana: suberbrzi vlakovi, Fiji, scene iz Rashomona, plantaža čaja na planinskim visoravnima, vrhunski organizirani pokolji dupina, Akutagawin portret prije samoubojstva… Je, uvijek su mi ti Japanci bili čudni (…) Uvijek zamišljam gore muževe kako pijuckaju sake, mirno sjede i šute…"

Fini stilist detaljna pogleda na stvarnost, posebice na elemente prirode u urbanom, Brkljačić kombinira dijaloge pisane nepretenciozno, slengom, realistično, i opise u kojima si daje nešto više lirskog oduška, pa nisu rijetka ponavljanja, asonance i aliteracije. Isto tako, ritmički se na razini priče vrlo uspješno kombiniraju dulji i kraći odlomci (manipulacija ritmom prelaskom u novi red u kratkoj je priči prava vještina):

„Lom samo što nije počeo: vjetar mahnito mete cvjetove japanske trešnje cestom koju pretrčavaju ljudi loveći tramvaj, ali koji im pred nosovima (gle!) zatvara vrata. Ljudi ljutito mašu, jedan mladić nogom opali košaru za otpatke, ali tramvaj polako odlazi, tramvaj već tone u tminu i tramvaja više nema.
Uto, kako i biva, počinje liti.
Smračilo se.
Zacrnilo.
Vjetar savija kišu.
Munje paraju mrklinu u dubini te slike, tamo gdje završava grad, a počinje planina." 

Iz pripovjedača koji je srastao s rupom u koji je zapeo, bez neke velike želje da se pokrene, dolazi tek naoko laka, ali ustvari mučna proza u čijem su središtu – nazovimo stvari imenom – siromaštvo i nemoć. Ali to je u Brkljačića naprosto tako, vještina preživljavanja prenesena je kombinacijom realističnog i lirskog, s velikim osjećajem za čovjeka, detalj svakodnevice, lijepu rečenicu. Brkljačić piše o radničkoj klasi iz pozicije šljakera koji fakat zna pisati. To ustvari ne bi trebalo biti neobično, ali srednjoklasnim umovima koji tvorničke radnike ili egzotiziraju ili se pak njima bave teorijski, ovaj će autor svakako biti u najmanju ruku neobičan – otkud sad šljaker (čovjek je, naime, zaposlen kao radnik u proizvodnji u tvornici kablova) koji piše o šljakerima, a ne piše kao šljaker?

Gornja je premisa, da radnici književnost ne razumiju, pogrešna iz više razloga, a osnovni je ideja da su čitanje i pisanje (odnosno, književnost) klasna stvar. Iako bavljenje kulturom sigurno ima neke veze s čitateljskom dokolicom, odnosno raspodjelom slobodnog vremena, pristupom obrazovanju i habitusima u kojima se čitanje potiče ili smatra pederskim (pitajte Edouarda Louisa), književnost nikako nije isključiva. Baš naprotiv – književnost je, kako pokazuje Brkljačić, tu za sve, i na pragmatičnoj, i na idejnoj razini.

Na idejnoj razini ona je pristupačna svima koji barataju kodom, odnosno jezikom, a autorova poanta, signal koji nam pruža singularnost njegova rukopisa, upravo je u sljedećem – pripovjedač koji nosi mučno iskustvo radničkog besmisla, sulude repetitivnosti manualnog rada, prekarnosti, tjeskobe, frustracije činjenice da je oduvijek točio gorivo za 200 kuna, da će uvijek točiti za 200 kuna i da je tih 200 kuna njegov plafon, ne piše niti izbliza nešto što bismo mogli nazvati angažiranom, protusistemskom prozom koja će stati u obranu potlačenih.

Naprotiv, Doručak za Bič odbija biti književnost za prezrene na svijetu; eventualno ju možemo nazvati književnošću o prezrenima, čime ustvari govorimo da je ona jednostavno – književnost. Tim manevrom, dokazom da se o radničkoj klasi može pisati bez patosa, patetike, lažnog suosjećanja i foliranja, i to ne samo uklapajući radničku ornamentiku u tekst, već stvarajući legitimnu stilsku poziciju pripovjedača kompleksnih osjećaja i izbrušenih senzibiliteta, Brkljačić pokazuje da je književnost dostupna svakome.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.