Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

KRITIKA 165: Nenad Stipanić

Large playboy2
Ponedjeljak
31.12.2012.

Nenad Stipanić, Izbacivači Majke Božje (Algoritam, 2012.)

JEBAČI MAJKE BOŽJE

Meni, kao ateisti, nikada nije bila jasna potreba za pisanjem knjiga koje će na neki način da demistifikuju religiju, posebno ovu koja je dominantna u zapadnoj tradiciji kojoj mi, hteli to ili ne, pripadamo. Još da čovek nađe neko opravdanje za Voltera i njegove spise, ali u novije vreme, čitava frka oko Da Vinčijevog koda (slabog štiva koje je mahom prepisano iz knjiga Bejdženta i Lija) zato što je dirnuo u same temelje naše tradicije, to mi deluje krajnje neozbiljno.

Međutim, očigledno grešim. Ljudi ozbiljno veruju u Boga, Majku Božju, Isusa Hrista, Muhameda, Alaha, Jahvea i šta ja znam kakve sve neverovatne kreature koje bi trebalo izmisliti, da ne postoje. I ne samo to. Posebno je vera izražena u tranzicionim društvima u kojima je jedna paradigma zamenjena drugom, pa se sad bivši komunisti preobratili u popove po onoj čuvenoj Čudićevoj: "Suve šljive i orasi, komesari pa monasi." Kao što nisu umeli da misle svojom glavom dok su palili crkve u ime socijalističke budućnosti, tako ni danas ne uključuju sive ćelije smeštene iza čeone kosti kad u ime boga proganjaju nevernike, LBGT osobe i sve one koji im se ne sviđaju. Kao što su onomad, da bi se pokazali i umilili gospodarima, sveštenicima čupali brade, palili mantije i prebijali ih, tako danas nose najveće krstove oko vrata, daju najizdašnije priloge za izgradnju novih bogomolja, u kućama i stanovima prave mala svetilišta i obožavaju idole u vidu kipova, ikona, raspela i kojekakvih drangulija koje su osveštane. I nikako ne daju da se psuje Bog, da se vređa Crkva, te je stoga jasno da knjige à la Da Vinčijev kod odista ljuljaju temelje naše civilizacije.

U skladu sa hrišćansko-islamskom histerijom koja je nastupila u tranziciji, normalna je pojava romana koji će opisivati religioznu shizofreniju, upravo stoga što je kroz takav oblik pripovedanja u kojem nije uvek najjasnije šta je istina a šta ne, odnosno pouzdanost pripovedača je potpuno dovedena u pitanje, moguće sa bezbedne distance kritikovati, a da vas ne uzmu za ozbiljno, ili? Nenad Stipanić je ove godine objavio roman Izbacivači Majke Božje koji upravo tretira jedno takvo stanje koje se danas naziva poremećaj umnoženih ličnosti. Njegov pripovedač i glavna fokalna tačka je Crni, bivši izbacivač, a sada pisac koji dolazi u 'Night Club – Jacuzzi', folkoteku na periferiji Zagreba, sa namerom da uz pomoć Majke Božje postane slavan i preobrati posetioce, ali i izbacivače, svoje prijatelje Franu, Dabu, Luku, pa čak i Bokija. Roman se odvija u dva plana koji oslikavaju njegov bipolarni poremećaj – u jednom Crni nam prenosi događaje iz kluba, opisuje ono što izbacivači rade i način na koji sređuju neprijatne situacije. U drugom on razgovara, zavodi, vodi ljubav sa Majkom Božjom koja mu se ukazuje kao zavodnica i bludnica, odnosno kao devica kojoj je on prvi ljubavnik i ona je za njega spremna da učini sve.

Siže romana odvija se u toku jedne sparne avgustovske noći i to je prva od slabosti koje ovaj roman ima. Naime, u toku te iste noći koja traje reklo bi se mnogo više od uobičajenih šest-sedam sati koliko bi mogao da traje jedan celonoćni provod dešavaju se racija, sukob između dve grupice kriminalaca koji izbacivači moraju da izglade, odnosi između šefa izbacivača Frane i gazde lokala Krišta doživljavaju uspone i padove, uz redovno premlaćivanje gostiju, dilovanje, nabacivanje cura i druge igre kojima su izbacivači skloni. Jednom rečju suviše je tu stvari nabacano da bi bilo uverljivo. Sve to vreme, dok se dešavaju stvari u realnom vremenu, Crni stoji sa izbacivačima koje je došao da poseti. On niti im pomaže, niti im smeta, deluje kao neki novinar koji piše reportažu na temu 'Jedna noć sa najljućim zagrebačkim izbacivačima' što je verovatno koliko i to da je on u automobilu vodio ljubav sa Majkom Božjom.

Jedinstvo vremena, mesta i radnje koje je Stipanić pokušao da ostvari smeštajući čitav roman u jednu noć, oslabilo je čitavu dramaturgiju romana. On je prosto predugačak. Bilo je tu prostora za značajna skraćenja, posebno na mestima na kojim se esejizira na temu izbacivača, odnosno iznose se istorija ovog časnog i prekopotrebnog zanimanja. Takođe, pornifikacija njegovog odnosa sa Majkom Božjom koja ima efekta jednom ili dvaput, prosto kao i svaka pornografija postaje dosadna. Načini zavođenja kojima ona pribegava su već toliko puta viđeni i toliko klišeizirani da je s obzirom da se radi o ženi-boginji moglo da dođe i do nekih inovacija.

Sam rasplet odnosa koji Crni ima sa Majkom Božjom je prilično traljavo izveden. Osim što se pojavljuju Božji izbacivači – arhanđeli Gabrijel, Mihael, Urijel i Rafael – obučeni kao opasni momci iz hardboiled krimića, nije najjasnije šta je bio zadatak Crnog i na koji način bi on to pomogao Majci Božjoj da preotme kontrolu nad svetom od Boga Oca. Takođe, ako je Crni imao za cilj da oboži Majku Božju zašto to nije učinio, nego je čekao toliko vremena. A s druge strane ako su ga izbacivači već omeli, zbog čega su mu dopustili da ostane kraj njih. Ukratko, ne može se sve pravdati bipolarnim poremećajem. Posebno što ne pate svi likovi od shizofrenije pa da se ponašaju čas ovako čas onako. Da je osetio bilo kakvu opasnost koja je dolazila od strane Crnog, Frane bi je jednim potezom eliminisao, tako smo bar navedeni da verujemo, posebno kad vidimo na koji način je uspeo da sredi situaciju između Rade i njegovih momaka  i Damketa i njegovih.

Konačno sama upotreba bipolarnog poremećaja jedan je od trikova koji u velikoj meri kvare utisak. On ukida fantastično i nadrealno koje može da posluži kao zgodna metafora, a vraća nas u referentne okvire koje prepoznajemo i nudi nam tumačenje koje bismo morali da prihvatimo. Ovaj trik nam de facto nudi manje zlo, nudi nam privid normalizacije kao da je normalno osnov našeg iskustva. S jedne strane, kao da je shizofrenija iskorak iz koherencije, a s druge kao da je koherencija moguća. Posebno stoga što je narativ postavljen u okruženje koje u potpunosti odudara od pravila. Folkoteka na obodu Zagreba je paklensko kanalizacioni otvor kroz koji se u oba smera ispušta ubilačka energija. To mesto pretvara se u tačku dodira između Stvarnog i Simboličkog, u mračni predmet želja, u all-inclusive bordel na kojem svi otpori moralnosti padaju. Na tom mestu sve je dozvoljeno, a najpre ono što establišment osuđuje - beg na istok. U tim uslovima potpuno je nepotrebno uvoditi supernarativ koji će ljubavnu priču između Crnog i Majke Božje podvesti pod bipolarni poremećaj.

Roman Izbacivači Majke Božje mogao se zvati i Jebači Majke Božje jer to je poenta priče, odnosno ona tačka na kojoj je trebalo da se nalazi ubod u oko zvaničnom (ovog puta katoličkom) narativu. Naime, kult Majke Božje veoma je jak u hrvatskoj katoličkoj zajednici zahvaljujući i Međugorju, te je stoga njeno predstavljanje kao zavodnice očiglednih nimfomanskih sklonosti trebalo da proizvede šok i prezir. Kada se to pomeša sa ambijentom turbofolka koji dolazi pretežno iz Bosne i Hercegovine i Srbije, efekat koji je trebalo da se izazove u čitaocu samo se pojačava. Ipak, čini mi se da roman to propušta da učini zahvaljujući svojoj narativnoj strategiji koja ga usporava i na koncu relativizuje. Poenta priče koja je trebalo da pokaže koliko je taj sentiment turbofolka, taj odurni balkanizam blizak svima nama koji smo nekoć živeli zajedno u SFRJ, značajno je ublažena uz pomoć bipolarnog poremećaja protagoniste i naratora. Ovim se pisac neće ogrešiti o većinsko i dominantno mišljenje u Hrvatskoj, neće nikoga sablazniti, a ako se to i dogodi uvek može da se izvadi i kaže da je njegov junak ozbiljno bolestan i da stvari nisu takve kakvim ih on prikazuje – nit je Majka Božja nimfomanka spreman da legne sa prvim koji naiđe nit ljudi u Hrvatskoj slušaju cajke. Iskreno ne znam kakvo je stanje u Hrvatskoj po pitanju turbofolka a i ne želim da znam jer me ta muzika dovodi do ludila, ali da postoji neka vrsta javne šizofrenije, postoji. Uvek je i postojala, ali to nije karakteristično samo za Hrvatsku, već za svaku zemlju. Samo što nije uvek u pitanju religijski ili muzički izbor vaših sagovornika. Često se dogodi da kada pitate ljude oko sebe niko nije glasao za fašiste, ali nekako oni uvek pobede na izborima. Naravno da je sve to posledica kapitalističkog ustrojstva sveta i Stipanić to na nekoliko mesta s pravom nagoveštava, ali ne razrađuje jer je i ta ideja suviše radikalna za njegov narativ koji se radikalnih ideja kloni i čuva.

Izbacivači Majke Božje su mogli biti sasvim pristojna knjiga, štaviše odlična i provokativna, ali se čini da se autor u poslednjem trenutku uplašio te mogućnosti i odustao. Nije to ništa strašno, to je na koncu logika tržišta koje ne dozvoljava da se prekorače određene granice. Probem jeste u tome što književnost da bi bila velika i hrabra ne sme da podleže ni tržištu ni čitaocima, ni crkvi ni Bogu, ona mora da bude odgovorna jedino sebi i sopstvenim est-etičkim kategorijama.

Vladimir Arsenić

***

Vladimir Arsenić (Beograd, 1972), magistrirao komparativnu književnost na Telavivskom univerzitetu. Redovni je kritičar internet portala www.e-novine.com. Piše povremeno za Think tank, Beton, Quorum, www.pescanik.net. Prevodi sa engleskog i hebrejskog. Sa prijateljima uređuje književni časopis Ulaznica koji izlazi u Zrenjaninu. Ponosni je muž, otac i antifašista.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage dizajn bez naslova  5 22.12.2020.

Izboriti se sa sopstvenom sviješću – dometi i ograničenja autofikcije

Sana Perić u romanu 'Monáda' uspjela je artikulirati uvjerljiv pripovjedački glas i ocrtati konture zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest.

Piše: Nađa Bobičić

Književne svilarije
Homepage schoenberg red gaze 06.02.2017.

Kritičar / Neprijatelj

Ako se koncept umjetnika i kritičara koji se gledaju preko nišana čini besmislenim, ovi primjeri iz različitih perioda pokazuju da nije tako.

Piše: Neven Svilar

Intervju
Homepage breitenstein 19.11.2015.

'Ozbiljna kritika uvijek će imati publiku'

Razgovarali smo s Andreasom Breitensteinom, književnim kritičarem novina 'Neue Zürcher Zeitung', o današnjem statusu književnosti u medijima.

Piše: Neven Svilar

Kritike
Homepage tropizmi 07.07.2014.

Zavojite refleksije

Književne kritike Darije Žilić u knjizi 'Tropizmi 2' pokušavaju postaviti pjesničke radove u širi društveno-politički kontekst.

Piše: Kristina Špiranec

U fokusu
Homepage natasa 11.03.2014.

Ranjivost kritičara

Pisati kritiku nije lako, ali 'um koji nije potpuno izbačen iz ravnoteže zapravo uopće nije u pogonu.'

U fokusu
Homepage francuzi final foto 04.02.2014.

Je li web kritika povratak korijenima?

Mayer i Monrozeau tvrde da je suvremena kritika umjetnosti u biti veoma slična počecima francuske umjetničke kritike u 17. stoljeću.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu