Nekoliko misli o čitanju ovdje i sada: Ružica Aščić

Najpredanije čitam kad vrijeme kradem od drugih obveza. Najednom, kad se vrijeme za čitanje oslobodilo, imam osjećaj da mogu čitati bilo kad, pa onda ne čitam nikad. Ili rijetko – tek ujutro. Kasnije dođe nešto drugo. S virusom se najednom oslobodilo mnogo vremena, toliko da se čini da ga je previše. Da to što volim mogu činiti bilo kad u danu jer ionako imam slobodan cijeli dan. No vrijeme u dokolici nestaje, topi se. Baš zato što se čini da ga imamo tako puno, ne brojimo ga. Privilegija je biti zatvoren u kuću s knjigama, no nemamo li ih previše? I nije li previše filmova, i muzike? Toliko puno da to sve odbacujemo i odlučujemo se za ništa. Možda je ovo vrijeme da se okrenemo praznini, za promjenu. Ili humoru. A oni koji nemaju vremena čitati koliko bi htjeli, koji u normalno vrijeme nisu okruženi knjigama kao mi, da napokon pročitaju onu jednu knjigu koju već dugo planiraju. 

U posljednja dva-tri dana čitam kratke romane mladog i vrlo talentiranog Edouarda Louisa, Tko je ubio mog oca i Povijest nasilja. Oba su rijetko kvalitetno štivo i oba govore o onome o čemu se rijetko govori u suvremenoj književnosti: klasnim razlikama.

Pri ruci još imam Tomasa Espedala i njegovu meditativnu knjigu Hodati, zapise i razmišljanja o mjestima, ljudima i pješačenju. Kad to završim, vjerojatno ću čitati Otok Sandora Maraia. Njegova proza nepogrešivo odgovara mome senzibilitetu.

***

Ružica Aščić novinarka je i spisateljica. Na portalu je pisala Mikropriče (kratke priče od maksimalno 900 znakova). Dvostruka je dobitnica nagrade "Marin Držić" za drame Košnice i U meni raste. Za rukopis Dobri dani nasilja osvojila je nagradu "Prozak" za 2014. godinu.