Ovogodišnju posebnu Pulitzerovu nagradu koja se dodjeljuje za iznimna postignuća u karijeri ove su godine dobili jazz-glazbenik John Coltrane, postumno, budući da je umro 1967., kao i Ray Bradbury, prvi pisac znanstvene fantastike nagrađen ovom prestižnom nagradom.
Bradbury koji povremeno piše za Los Angeles Times nije prisustvovao svečanosti na Sveučilištu Columbia, jer mu je doktor navodno savjetovao da ne putuje. Međutim, pravi je razlog, izjavio je kasnije Bradbury za L.A. Weekly, činjenica da ima pametnijeg posla u svojoj dobi (ove će godine napuniti 87 godina), nego da se rukuje sa predsjednikom Sveučilišta Columbia i smiješi fotografima. Htio je održati govor, ali to nije dopušteno, "čak ni rečenica", kaže razočarano Bradbury. A slavni pisac i danas ima mnogo toga za reći.
Primjerice, da njegov najpoznatiji roman Fahrenheit 451 iz 1953., koji stoji uz bok velikih distopijskih romana poput Vrlog novog svijeta i 1984., ni danas nije ispravno shvaćen. U njemu se ne radi, tvrdi Bradbury, o državnoj cenzuri, niti je roman bio odgovor na politiku senatora Josepha McCarthya, kako to uvijek iznova naglašavaju literarni kritičari. Bradbury, koji živi u Los Angelesu, prijestolnici zatupljujućeg filma i reality TV-a kaže da Fahrenheit 451 zapravo govori o tome kako televizija uništava kulturu čitanja.
"Televizija vam kaže datume vezane uz Napoleona, ali vam ne objasni kakav je on uistinu bio," upozorava Bradbury. Njegov strah iz 1953. da će televizija ubiti knjige ostvario se, tvrdi vitalni autor, kroz utjecaj koji je televizija izvršila na prenošenje vijesti. Za primjer uzima članak s naslovnice L.A. Timesa koji izvještava o zaradi koju je Spider-Man 3 ostvario prvog vikenda prikazivanja.
"Pune vam glavu s tolikim nepotrebnim informacijama da vam više ništa ne stane u nju," tvrdi autor koji se prilikom jednog predavanja na UCLA toliko naljutio na studente koji su uporno tvrdili da njegov najpoznatiji roman govori o cenzuri da je napustio dvoranu.
Kako bi informirao javnost o svojim stavovima, na svojoj je stranici objavio video pod nazivom Bradbury o cenzuri/televiziji.
Svoje strahove vezane uz radio i televiziju Bradbury je iskazao još davne 1951. godine u pismu Richardu Mathesonu, također SF autoru, a u kojem tvrdi da je "radio pridonio gubitku koncentracije". "Ovakav školski sustav otežava ljudima da sjednu i uhvate knjigu u ruke. Postali smo čitatelji kratkih priča ili još bolje kratki čitatelji," nastavlja u pismu.
Bradbury tvrdi da glavni negativac u Fahrenheitu nije država već čovjek. Za razliku od Orwellove 1984. u kojoj vlada televiziju koristi kao sredstvo indoktrinacije, Bradbury televiziju shvaća kao opijat za narod. U knjizi se umjesto riječi televizor koristi riječ zid, a riječ glumac je zamijenjena riječju obitelj, koncept koji nije toliko daleko od današnjeg obožavatelja npr. Prijatelja, koji Matta LeBlanca uporno naziva Joey, kao da su prijatelji ili više - obitelj.
Bradbury u knjizi opisuje demokratsko društvo koje se okrenulo protiv knjiga. Bijelci odbijaju Čiča Tominu kolibu, a crncima se ne sviđa Little Black Sambo. Sve se to zbiva u ozračju potpune političke korektnosti, u društvu koje je toliko diverzificirano da su sve skupine postale manjine. Uništavanje knjiga u romanu započinje kao nevino kraćenje, koje prerasta u cenzuriranje nepoćudnih dijelova da bi na kraju od knjiga ostale samo fusnote koje nitko više nije čitao. A kad su ljudi prestali čitati, počelo je i organizirano paljenje knjiga.
Većina Amerikanaca 1963. godine nije posjedovala televizor, a Bradbury u svojoj knjizi predviđa budućnost u kojoj su televizori ogromni, tanki, video-zidovi u boji na kojima se 24/7 vrti hrpa gluposti. Zvuči poznato? Stotinjak programa na kabelskoj, a na TV-u ništa pametno...
Bradburyjeve izjave nisu baš lijepo odjeknule u L.A.-u. Dugogodišnji pisac za televiziju i urednik Scott Kaufer tvrdi: "Televizija čini dobro knjizi i pridobila je više ljudi za čitanje jer se knjige na TV-u, u emisijama poput This Week i Nightline, uspješno promoviraju." Kaufner je izrazio svoju nadu da Bradbury vidi da televizija ne ubija knjige, nego ih reklamira među širom populacijom. Ukazuje na uspjeh koji je Stephen King polučio na televiziji i u filmu, ističući da je u doba pisanja Fahrenheita javnost smatrala da će pojava televizije uništiti filmsku industriju.
Kritičarima nezanemarivi detalj iz Bradburyjeve biografije je činjenica da je i sam Bradbury postao slavan tek kada su mu kratke priče bile ekranizirane za potrebe serije Out There, a uređivao je i vlastitu emisiju na HBO-u The Ray Bradbury Theater.
Bradbury ne mari za kritike, već ustraje u tome da je, dok je pisao Fahrenheit, više bio zabrinut zbog zatupljujućih utjecaja televizije, no što ga je brinula državna cenzura.
Ljubitelje ovog SF majstora i proroka možda će zanimati da ovaj mjesec Gauntlet Press objavljuje Match to Flame, kolekciju od 20 kratkih priča koje su prethodile Fahrenheitu 451.
