Taylor Burnfield, Unsplash.
Rujan nas vraća školskim klupama i obveznoj lektiri, što nas je nagnalo na razmišljanje: za kojim su knjigama posezali pisci i spisateljice? Čega se sjećaju iz svojih formativnih čitateljskih iskustava? Uvijek nas zaokuplja pitanje što pisci i spisateljice čitaju, koji svjetovi inspiriraju njihove i kojim se knjigama vraćaju.
Neke su omiljene knjige pronašli upravo u lektiri, drugi su ih pronašli sami, a pojedine su ih toliko zaokupile da su utjecale i na njihovo pisanje. Posegnuli smo zato u Booksinu arhivu i prisjetili se knjiga koje su naši sugovornici i suradnici izdvojili kao važne, najdraže ili jednostavno nezaboravne.
Sara Tvrdić u tekstu Književni odgoj i ostali jednorozi prisjetila se trenutka u kojem se s osam ili devet godina zaljubila u čitanje. Kišni dan pokvario je planove i pritom je motivirao na istraživanje kućne biblioteke u kojoj su se na polici smjestile Beskrajne priče, uz koju je provela ostatak poslijepodneva.
Dnevnika Anne Frank i njegove važnosti upravo u formativnom razdoblju života prisjeća se Olja Savičević Ivančević. Naime, piše sljedeće:
„Sjećam se da sam riječ 'tampon' prvi put susrela u jednom drugom dnevniku (ne onom Adriana Molea), a to je, pomalo neočekivano, bio Dnevnik Anne Frank. U vrijeme moje školske lektire i prvih mjesečnica, ponuda uložaka je bila zbilja jadna, neke razredne kolegice ne svojom, nego voljom svojih roditelja, koristile su obične gaze koje su zatim ručno prale, baš kao što su to radile i njihove čukunbabe kad su se po izlasku iz zemunica i sojenica dočepale prvih gaća. U trgovini su nam uloške dodatno pakirali u papirnate škartoce ili zamotavali u papir da pogled na njih ne bi zaprljao prečiste misli prolaznika.“
Bitnu ulogu u čitateljskom stasanju Luke Ostojića odigrao je Alan Ford. Epizode je, kaže, znao napamet, a kao i mnogima drugima, srce mu je slomio završetak romana Junaci Pavlove ulice.
Američka spisateljica Martha Wells među ranim čitateljskim iskustvima pamti Vremensku mašinu H. G. Wellsa, koju je također pronašla među knjigama u obiteljskoj kući. U knjižnici je ubrzo počela posezati za znanstvenom fantastikom i fantastikom namijenjenom odraslima, a među tim se naslovima našla i Dina. Wells priznaje da ju je pročitala prerano: knjiga joj se svidjela, iako tada nije razumjela sve što je čitala.
Kao sedamnaestogodišnjak, brazilski je pisac Vinicius Jatoba u dva dana pročitao Márquezovih Sto godina samoće. Nakon čitanja kupio je bilježnicu i olovku te počeo zapisivati vlastite priče:
"Na prvoj stranici, u prvom odlomku, prepoznao sam glas svoje prabake i način na koji je prepričavala priče, s humorom, obiljem metafora i pridjeva. Ništa slično nisam pronašao u brazilskoj književnosti, taj humorističan, prijateljski način pripovijedanja. I tako sam i sam počeo zapisivati priče o ljudima koje sam susretao, ili priče koje sam čuo.''
Na pitanje o čitateljskim navikama Anđela Zrnić, koja je s petnaest godina pobijedila na V.B.Z.-ovu Natječaju za kratku priču za mlade Sve je lako kad si mlad?, nije dugo dvojila oko knjige koju posebno voli. Na pitanje stigne li uz lektiru čitati i koja joj je omiljena knjiga, uzvratila je: „Zar je lektira jedina knjiga koja se čita u mjesecu?” Izdvojila je Bijelog Očnjaka Jacka Londona, knjigu koja joj, kako kaže, nikada neće dosaditi.
Tko zna, možda se upravo među knjigama nabrojenih pisaca i spisateljica kriju knjige koje će netko jednom navesti kao početak vlastite čitateljske – ili spisateljske – priče.
