Ilustracija: Elia Barbieri/The Guardian.
O ugroženosti jezika mnogo rjeđe slušamo nego o drugim bolnim gubicima koji pogađaju raznolikost planeta ili njegovu povijest, piše Sophia Smith Galer za The Guardian. Stručnjaci upozoravaju da bi se, ne dođe li do ozbiljne intervencije, gubitak jezika u sljedećih četrdeset godina mogao utrostručiti.
Baze podataka koje postoje, poput baze Ethnologue, bilježe golemo kulturno bogatstvo sadržano u više od 7000 živih jezika. No čak 44 posto njih danas se smatra ugroženima, a mnogi imaju manje od tisuću preostalih govornika. Danas se smatra da smo u potpunosti izgubili najmanje 244 jezika, i to od 1950. godine.
Neke zajednice imaju političku ili kulturnu autonomiju koja im omogućuje zaštitu jezika – poput velškog ili maorskog – no mnoge nemaju tu sreću. Pritom napori lingvista koji pokušavaju dokumentirati ili očuvati manjinske jezike rijetko dobivaju potrebnu pažnju ili priznanje.
Među njima je bio Georges Dumézil, koji je uporno tragao za ubykhom, navodno kavkaskim jezikom s nevjerojatno velikim brojem različitih glasova. Nakon desetljeća potrage pronašao je Tevfika Esença, kojeg su odgojili baka i djed govornici ubykha. Zahvaljujući njihovoj suradnji danas znamo da je ubykh imao više od 80 suglasnika i samo tri samoglasnika – omjer koji ga smješta na samu granicu jezične evolucije i predstavlja važan doprinos našem razumijevanju raznolikosti ljudske komunikacije. Jezik kojim su nekoć govorili deseci tisuća ljudi na obali Crnog mora, nestao je 1992. godine smrću posljednjeg govornika koji ga je tečno znao.
Zašto je to važno? Istraživanje u Kanadi pokazalo je da su u zajednicama u kojima je više od polovice stanovnika moglo voditi razgovor na materinskom jeziku stope suicida među mladima bile vrlo niske ili ih nije bilo, dok su u zajednicama gdje to nije bio slučaj bile šest puta više. Naravno, sam jezik ne može spasiti zajednicu od problema mentalnog zdravlja, ali može biti pokazatelj kulturne otpornosti koja to omogućuje. Australsko vladino istraživanje iz 2012. godine zaključilo je da autohtoni jezici imaju toliko važnu ulogu za zdravlje i životni vijek zajednica da bi trebali biti priznati u ustavu. Četrnaest godina kasnije, australski ustav i dalje priznaje samo engleski jezik. U Europi dokumenti poput Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima obećavaju bolju zaštitu, iako ih mnoge države, uključujući Francusku i Italiju, još nisu ratificirale.
Sve se to događa u kontekstu globalne homogenizacije, u kojoj dominantni jezici poput engleskog, mandarinskog i španjolskog sve više prevladavaju. Prema Ethnologueu, čak 88 posto svjetske populacije govori jedan od samo 20 jezika kao materinski. Lingvisti primjećuju da migranti najčešće do treće generacije postaju jednojezični u jeziku zemlje u koju su doselili.
Za neke druge jezike – poput australskog walangama ili argentinskog abipóna – ono malo što je sačuvano možda nikada neće biti dovoljno. Tko može znati što smo izgubili nestankom njihovih naziva za biljke i životinje ili njihovih mudrih izreka? Dok ovo čitamo, aktivisti diljem svijeta traže pravno i kulturno priznanje za tisuće ugroženih jezika. Trebali bismo ih poslušati prije nego što bude prekasno.
