Srijeda
25.06.2014.

Bijela tehnika




Extra_large_2076642729_f8eb3339c8_z
A+ A-
Frižider se pokvario, pa ga noću isključujem. Nije to neka navika – ujutro redovito bacam ostatke salame koja se smežura i potamni, gazirane sokove opskrbim ledom da im dam barem neki okus. Tako i pivo – ubacim u njega par šupljih kockica leda i još tanke listiće koji se navuku između džepova za vodu. Pjena se uskomeša do ruba čaše. Iznad pokrivača viri mojih pet prstiju, omotanih oko nje kao oko tijela debele zmije. Ispuhani mjehuri piva sada samo okrznu stijenke nepca i krenu prema jednjaku. Osjećam tekućinu kako se valja prema donjem dijelu moga tijela, ali onako, blago. U njoj nema oštrine otprije dvanaest sati. Isisao ju je pokvareni frižider.
 
Karol Grabowski živi na trećem katu. Na vratima njegova stana nalijepljeno je 8 plastičnih bijelih slova. Jedino je 'w' ucrtano olovkom. Dok ležim ispred televizora, sa čašom piva na trbuhu, Karol već radi – struže parket, popravlja slavinu. Živi u stanu ispod mojeg, i njegova su vrata uvijek otvorena. Kao da me nanjuši dok se šuljam stepeništem, Karol zazviždi – Ojhohoj, lijepi danu! Kak' smo susjed? – Ja se potom naklonim kao da ni riječi ne mogu iskazati moje zadovoljstvo, pa šmugnem prema predvorju s poštanskim sandučićima. 
 
Dok široka vrata klepeću za mnom, čujem njegov čekić kako odzvanja uzduž zgrade. Stanari su odavno naučili njegov dijalekt – zveket alata. Karol ustaje prije zore, ako uopće ide spavati. Tada još tiho vršlja po stanu, da ne probudi ostale stanare. Jutro mu daje smjelost – pere zube, naulji kosu koja sada raste tek sa sredine glave, i otvara kutiju s alatom. Napipava slavine i ručke ormarića, okvir kreveta, zahodsku školjku. Otvara ladice i pregledava jesu li daske dobro pričvršćene, odvrće žarulje i kažiprstom kucka o sjenila lampi. Kad uoči labavost, Karol svom snagom udari po površini, i ona se, na njegovo veselje, rastvara na dva dijela. 
 
Oko devet otključava vrata svog stana i odškrine ih, tek toliko da uđe zrak. Sa svakim odmaklim satom otvara ih sve više, dok na kraju i sam ne stane pored masivnog okvira. Gospođa Nowak sa četvrtog kata u košari mu spušta pokvareni telefon, djevojčice Zajac nose iskrivljenu krletku za papige. Sve to Karol uredno preuzima i slaže pored vrata. Savjesno uređuje dan i sat kada će predmeti biti popravljeni, i zapisuje ih na žute papiriće. 
 
Oko Božića stavlja obavijest na oglasnu ploču: Popravljam namještaj, klimave ladice, prozorske okvire BESPLATNO. Izmjene okova, brava, podrezivanje ulaznih vrata odrađujem na terenu. Servisiram vodilice i okove rasklopivih stolova, izmjenjujem klizne okove za namještaj. 'Besplatno' dopisuje još jednom, ručno, velikim tiskanim slovima. 
 
Predvečer je predvorje zgrade zakrčeno biciklima. Čovjek mora dobro paziti ako ne želi u žurbi oderati kožu. Šuljam se stepeništem, više iz navike nego iz potrebe, a iza mene odzvanjaju lanci koje sam očešao prolazeći. Vrata Karola Grabowskog pritvorena su, kao da iščekuje još nešto prije nego što zatvori dnevni ciklus. Posljednje dvije stepenice preskočim u jednom dahu, kad iz stana promoli sitna Karolova glava.
 
- Susjed, čujem da trebate neke popravke u stanu – reče.
- O, gospodine Karol! Nažalost, ništa u čemu biste vi mogli… Frižider je već neko vrijeme na izdisaju. Ali mislim da mu nema spasa.
- O, kako ne! Kako ne! –reče Karol – U ova vremena sve se treba popravljati. Hoćete li možda kod mene, da vidite kako lijepo radim? Gospođa Nowak već godinama…- Karol potpuno otvori vrata i zakorači da me pusti unutra.
- Oprostite, ali ja sam u velikoj žurbi. Uostalom, riječ je o frižideru. To ipak zahtijeva stručnije ruke.
- Svakako, svakako. Nisam vas htio navoditi. – uvrijeđeno pritvori vrata - Ali znate, ja sam spretan i s bijelom tehnikom… Ja tako moram napisati na ploči 'drvenarija' ili 'popravak namještaja'. To se ovdje traži - na licu mu zaigra nova nada.
- Znate, Karol, ja sam u velikoj žurbi. Možda, ako ne nađem nikoga… - zamucao sam.

Pogleda me kao da radim nešto sramotno, što on u povijesti svog rada još nije doživio. Nisam sačekao odgovor. Zaletio sam se prema stanu kao da me netko goni. Za sekundu se čuo dvostruki škljoc - mojih i njegovih vrata.
 
Idući dan zgrada je utihnula. Prespavao sam pivski ritual i ostao ležati u krevetu do dvanaest. Osluškivao sam zvuk čekića, ili barem brusilice za drvo. Ništa. Jedino što je zatutnjalo oko podneva bili su glasovi biciklista koji su se vraćali s vožnje. Djevojčice Zajac poslijepodne su izašle na travnjak ispred zgrade. S prozora sam čuo njihovo hihotanje. Izbjegavao sam izlazak iz stana. Navukao sam zavjese, i čitava je soba ostala ispresijecana blijedim linijama sunca. 
 
Jedino je frižider, koji je bio u kutu, pao u potpunu sjenu. Izvukao sam iz ormarića rižine kekse i namazao ih margarinom. Imali su okus po gumi. Vratio sam se i navukao pokrivač do nosa. Nisam imao više piva. Tišina, koju sam toliko puta priželjkivao, sada mi je djelovala jezivo. Mogao sam je izbrisati radiom ili televizijom, i na to sam pomislio. Svejedno nisam učinio ništa.
 
Probudio sam se u rano jutro, nije moglo biti ni pet sati. Zgradom je još uvijek vladala tišina. Činilo se da sam pronašao njezin ritam, da u nedostatku zvukova ipak mogu pronaći zvuk. Škripanje vrata, tanak mlaz vode, udaranje čekića. Ipak, ništa od toga nije se događalo u stanu Karola Grabowskog. Strah me sasvim pritisnuo, nisam znao koliko je na njega utjecalo moje odbijanje. Pomislio sam da odem i ponudim mu čitav svoj stan za renovaciju. Da odem, ovog časa, i jednostavno otvorim svoja vrata, kao što je on meni otvorio svoja. 
 
Ubrzo sam se prenuo iz takvih misli i otišao u kuhinju da pojedem ostatke rižinih keksiju. Margarin se otopio, pa sam ga zamotao u maramice i bacio u smeće. Mast je prodrla kroz papir i slila se niz moje prste sve do sredine podlaktice. Mlaz vode pod kojim sam prao ruku na trenutak je uspostavio zvučni ritam zgrade. Ono što sam čuo u sljedećem trenutku, međutim, nije bio klopot cijevi. Netko je vršljao ispred mojih vrata. 
 
Ostavio sam vodu da teče još neko vrijeme, da ne uplašim gosta koji očito nije htio biti primijećen. Polako sam spustio držač i voda je isprekidano kapala po umivaoniku. Predosjetio sam da ispred vrata više neću naći nikoga. Umjesto toga, našao sam smeđi paket, rubova zalijepljenih selotejpom. U zraku sam još uvijek osjećao miris muškog losiona, iako sam i bez njega znao da je riječ o Karolu Grabowskom. Netko je ionako morao učiniti prvi korak. 
 
Razredao sam paket i vidio trinaest boca Tyskie piva, uredno složenih jedna do druge. Bile su tople. Na dnu je stajala kartonska čestitka pivovare. Pisalo je samo – Tyskie – poljsko pivo broj jedan!
 
Unio sam boce u stan i uredno složio smeđi papir. Konačno, morao sam se obračunati. Ruku koja je još uvijek bila masna, obrisao sam o ručnik, i navukao jedinu čistu vestu koju sam imao u ormaru. Spuštao sam se niz stube sporije nego inače, ne želeći vidjeti njegovo lice prije nego li sam odredim uvjete. Oči su mi zastale na oglasnoj ploči pored njegovih vrata. Obavijest je bila svježa, tinta se još uvijek mogla razmazati ispod zaštitnog stakla. 
 
Sada je pisalo: Popravljam namještaj, klimave ladice, prozorske okvire BESPLATNO. Izmjene okova, brava, podrezivanje ulaznih vrata odrađujem na terenu. Servisiram vodilice i okove rasklopivih stolova, izmjenjujem klizne okove za namještaj. EFIKASNO POPRAVLJAM BIJELU TEHNIKU. Nisam se ni snašao, a Karol Grabowski stajao je ispred mene. Mora da je jako tiho otvarao vrata jer nisam čuo ni uobičajeni 'škljoc' – Ojhohoj, lijepi danu! – reče vedro – Kak' smo , susjed?

***

Lucija Butković
foto: John

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.