Utorak
17.06.2014.

Izgubljeni sin




Extra_large_boredom
A+ A-
"Oš povuć crtu", upita Luka. On i Dorica bili su u njegovom stanu i upravo se spremali za odlazak na premijeru u kazalište. Luka je bio krupan, crnomanjast mladić čiji je pogled preko boksačkog nosa lutao po prostoru. Kosa mu je bila kratka, ali gusta pa su mu se iz lubanje pomaljali začeci kovrča. Dorica je bila plesačica. Padao je na umjetnice još otkako se za vrijeme studija u Beogradu družio sa studentima glume.
 
"Ti to ozbiljno", upita Dorica iznenađeno. "A e, malo, zašto ne? Posli ćemo vanka, a?" Iz malenog smotanog papirića na stol izbaci malo speeda. "Triba i izdržat dvi ure predstave... Nije valjda duže od toga?" Iz novčanika izvadi kreditnu karticu, usitni speed i razvuče ga u liniju. "Krhotine. Već vidin da je neko postmoderno sranje." Izvadi novčanicu iz džepa, srola je i ušmrče.
 
Pola sata kasnije bili su u kazalištu. Svjetla su se ugasila i predstava je počela. Svaki je glumac glumio više uloga. Glumica koja je u prvoj sceni glumila majku jednog lika u idućoj sceni glumila mu je djevojku. "Šta je ovo, bogati", šapne Luka nakon nekog vremena. "Ne zna se ko pije ko plaća. Odo se ja ispravit do WC-a." 
 
Dok se vraćao na svoje mjesto, osjećao je kako mu tijelom prolaze trnci. Sjeo je do Dorice i stao se meškoljiti u sjedalu. Prožimao ga je val energije i osjećao je snažan poriv da s nekim porazgovara. U tom se trenutku jedan od glumaca spustio u publiku i stao tražiti sina. "Sine, gdje si, sine? Jesi tu? Sine?" Hodao je oko publike. "Tata", uzvikne Luka iznenada. "Evo me, tataaa!" 
 
Svi u publici okrenuli su se prema Luki. Glumac se nije dao zbuniti. "Gdje si sine?" Krenuo je prema Luki kroz polumrak. "Ovde san, tataaa", vikao je Luka. Glumac je došao do njega i primio ga za ramena. "Ti nisi moj sin", uzvikne, a dvoranom odjekne šamar.
 
Po završetku predstave u dvorištu iza kazališta bio je organiziran domjenak. Stolovi su bili puni pršuta, sira, raznih slastica te vina i piva. Luka i Dorica upravo su uzimali pivo s jednog od stolova kad je iz kazališta izišao onaj glumac čiji je lik tražio sina. "Tata!", zajeca opet Luka u trenutku kad je glumac prolazio pokraj njega. "Svaka čast... sine", reče glumac sarkastično. "Dobra van je ona šema s lažnon pleskon – bolje sebe po dlanu nego mene po obrazu", nasmije se Luka. "Nemojte mu kaj zamjeriti", reče Dorica. "Otac mu nonstop govori da je kreten pa valjda traži novoga". Dorica se nasmije, ali glumac se udalji bez riječi.
 
U tom trenutku u dvorište su ušla dva čovjeka. Bilo je očito da su beskućnici. Jedan je jedva hodao uz pomoć štaka te se činilo kao da će svakog trenutka pasti na glavu. Drugi je bio visok i hodao je nešto sigurnijim korakom. Na glavi je nosio pletenu crnu kapu iz koje je gmizala duga masna kosa. Izduženo lice bilo mu je ispijeno od alkohola, a ispod zelenoplavih očiju stajao je dug i ravan nos. Ljudi su ga vjerojatno smatrali lijepim prije nego su mu sunce, vjetar i alkohol išibali lice. 
 
On i prijatelj držali su se podalje od stolova. Onaj na štakama priđe Dorici i zamoli je za cigaretu, a Luka na to iz džepa izvadi kutiju i pruži mu je. Čovjek se opasno zaljuljao dok je pokušavao izvući cigaretu iz kutije pa mu Luka izvadi jednu, pruži mu je u ruku i zapali nakon što ju je ovaj drhtavim rukama stavio u usta. Zatim ponudi i drugoga. "Eee, fala", reče onaj dok se lagano njihao i pružao crnu ruku s dugim oštrim noktima prema kutiji. Bio je blago pijan. "Fala", reče još jednom uzimajući cigaretu.
 
- Nemojte mislit da smo došli nepozvani. 
- Eh, boli me džon. Pa radije ću se s tebon dužit nego s ovin snobovima okolo. - reče Luka - A ko vas je pozva?
- Direktor nam je reko da pokupimo limenke kad ovo završi. Valjda će ostat štogo i za zamezit.
- Inače skupljaš boce za život? - upita Luka.
- Pa da, tu po kvartu. Nekad se nađe nešto vrednije po smeću. Ko ovaj prsten. Kad se skupi više tih sitnica, prodam ih na Britancu. 
- Na Britancu, a? Antikviteti, te spike? Zaradi li se o toga?
- Kako kad. Samo, murjaci nam rade probleme. Stalno nam upadaju. Bez razloga. Ja sam čist pred Bogom i zakonom.
- Svaki đava na pošten narod.
- Ma, goni ih u kurac. 
- A di spavate? 
- Ima tu iza jedna napuštena kuća, troje nas je. Svi branitelji. 
- Pa jel van ladno navečer?
- Ma kakvi. Upalimo peć na drva. Par slojeva robe i dobro je.
 
Za drugim je stolom starija gospođa ogrnuta bundom s leopard-uzorkom pričala s prijateljicom. "Ne znam kaj bum bez njega", izgovori tužnim glasom. "Tak je iznenada otišel." 
 
- Koji ti je broj značke, upita klošar Luku.
- A?
- Ti si murjak, a?
- Ja? Bože sačuvaj! Nazujan san pa pitan previše. Ko pita ne skita.
- Ne skita, e... Čuj, ja sam čist pred Bogom i zakonom.
 
"Sirotan. A tak nam je lepo bilo u zadnje vreme. Svaki dan smo izlazili. Šetali...", začuo se opet glas gospođe u bundi.
 
- Ja sam Luka, reče i pruži ruku.
- Enis.
- Uzmi i ti koju pivu.
- Ma ne, došo sam skupit prazne limenke. Neću sad tu smetat ljude. 
- Ma štaš smetat.
 
Luka ode po dvije pive i jednu pruži Enisu.
 
- Evo ga druže.
- Fala. Znaš, ja jesam pijanac, al bar sam čist pred Bogom i zakonom. Ja sam svoje odležo. 
 
"A kakav je sprovod imal, prekrasno nešto. Deseci ruža na grobu." Žena u bundi sad je govorila kroz suze. "Kak će mi faliti njegova vesela narav. I ono razdragano mahanje repom..."
 
***

Tonći Talaja
foto: amanda tipton

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.