Srijeda
02.07.2014.

Osjećaj za simetriju




Extra_large_8554377774_f4320e672f_z
A+ A-

Nalazi fotografiju na kojoj su on i njegov otac. Razmišlja o tome kako je ta fotografija tako neprimjerena s obzirom na sudbinu tih ljudi na slici. Kao da se ruga. Nedavno je čitao Carverovu pjesmu 'Fotografija mog oca u 32. godini'. Voli tu pjesmu. Tjera ga na razmišljanje o pogodnim mjestima za ribolov. Na kraju zaključuje da bi mu ribolov bio dosadan i ubrzo odustaje od toga.

Sada razmišlja o sudbinama ljudi čija su lica na fotografijama. Zamrznuta. Kao da su zarobljeni protiv svoje volje. Bi li mrtvi htjeli izbrisati sve fotografije na kojima se nalaze? Da konačno potpuno nestanu? Da ih smrt konačno primi i zagrli snažno i kako treba. Bez ostataka njihove duše na polaroidnim papirima. Razbacani u kutijama stranaca.

Nije pretjerano poznavao nikoga na toj slici. U tom trenutku kad je bio dijete. A i sada, čini mu se. Ali to nije nužno loše. Pomisli. Kao da se pravda. Zadržava pogled na onome za kojeg misli da je centralna figura fotografije. Kleči na koljenima. Zato su fotografije loše. Zarobe nas bez obzira kakvi smo u tom trenutku. I moramo ostati takvi. Čak i kad umremo. Pokušava osjećati nešto prema osobi koja kleči, ali ne može osjetiti ništa više od pukog žaljenja što si grebe koljena.

Sjeća se, doduše, jedne stvari. Vožnje na motoru. Razmišlja o tome kako je nepravedno to što život ima takav osjećaj za simetriju. On je bio jedan od rijetkih koje je njegova majka voljela u očevom radnom okruženju. Bio joj je drag. Nije joj bilo drago što se vozio na njegovom motoru. Bojala se da mu se nešto ne dogodi. Od same vožnje jedino čega se sjeća je brzina i svoga jakog stiska za njegovu jaknu.

Bili su prolaznici jedno drugome u životu, ali tih par minuta je ostalo zarobljeno. Ne na fotografiji već u njemu, živome. Smatrao je da je to bolje. I da bi to umrlome bilo draže od ove fotografije.

Njegova majka se te večeri žalila na novopridošle učenike. Oni će neporecivo postati fotografije u njoj samoj, dio nje. U najmanjem slučaju barem trenuci s njima. Kao što će i ona postati neizbrisivi dio njih. Jedan mali komadić. Trenutak. To je sve što će imati jedno od drugoga. Neće ni primijetiti.

Njegova majka je zato voljela svoj posao. On je smatrao da si ona nekako produžuje život na taj način. Prenoseći se na druge. Ona je svoj posao voljela iz čistijih razloga. No, to nije mijenjalo njegovo uvjerenje. Bilo je tu dosta boli i promašenih života pa se vjerojatno to sve nekako uravnoteži na kraju, govorila je kad bi joj iznosio svoju teoriju o njenoj besmrtnosti.

Iza te fotografije su ležale godine sreće, a ako ne sreće, ljubavi. Česta greška je povezivati to dvoje. Motor je imao krov. Bio je lijep i brz. Bio je od onih stvari s kojima grade svemirske brodove kojima je letio kroz galaksije doma na podu dnevnog boravka. Samo što je izgledao drukčije od onih vrtnih stolica kojima je inače spašavao sve što se spasiti moglo. Zadržao je taj mentalitet i danas, samo što je broj onoga što se može spasiti sve manji kako je on stariji. Bili bismo djetinjasti da se taj broj ne smanjuje, a ludi ako se povećava.

Često zamišlja da je lud, a ako ne lud onda barem djetinjast. Odbija dopustiti da to dijete koje na podu dnevnog boravka spašava nebrojene galaksije umre ili postane puka fotografija okinuta u krivom trenutku. Pogled mu sad prelazi na pravu centralnu figuru slike. Otac. Fotografija njegovog oca u, po njegovoj računici, 33. godini. Možda je krivo izračunao. A možda je i Carver.

Sjećajući se svog stiska za Pukanićevu jaknu, dok ga je vozio na svome motoru, u kojemu su bili ispremiješani strah i sreća, sjeća se jednog drugog stiska. Već opisanog. Skoro pa sličnog. Jedina razlika je što u tom stisku sreća nije igrala neku ulogu. U tom stisku bilo je ljubavi. I straha. Sjeća se vožnje na ringišpilu jednog obalnog gradića u kojem su ljetovali. Taj ringišpil je bio poseban po tome što se dizao gore dolje. U jednom trenutku bi vidio cijeli grad, obalu, svjetla u vodi, u rijeci, dva neba, ono pravo i ono koje se reflektira u moru i oni jednako udaljeni od oba neba. Visina mu je bila opijajuća. Stisak njegova oca kojim ga je držao uza se također. Ljubav koja je strujala između dodira i uperen pogled majke prema njima koji kao da ih održava gore i ne da im da padnu. Čak i dugo nakon što su već sišli. Nema fotografije. Savršen trenutak. Pala mu je sandala u tom vrtlogu dizanja i spuštanja. Ne primjećuje to. Primijeti jedino malo čvršći stisak.  

Drži sliku u ruci. Pije čaj. Gladi meku površinu fotografije i sjeća se. Povremeno mu padne na pamet Proust. Čaj je stvarno slučajno tu, uvjerava se. U ljetima poslije, majke više nije bilo da ih obojicu drži gore. Između dva neba. U ljetima poslije, bilo je stisaka ljubavi i boli. U ljetima poslije vjerojatno je sve bilo i dalje isto. Njegova majka je i dalje imala novopridošle učenike na koje se žalila, taj ringišpil je i dalje bio tamo, čineći se kao jedina čvrsta konstanta njegova života koja je sve više prerastala u nekakvo neobjašnjivo ruglo. Ne zbog starosti. Postao je nešto kao ova fotografija koju drži.

Činilo mu se da mu se taj ringišpil otvoreno ruga bezobzirno i bezobrazno primajući druge u svoja sjedala. Sa svakim gubeći svoju dušu. A motor? Nažalost, za obojicu, Pukanić ga je prestao voziti i prešao je na aute. Gledajući vijesti njegova majka plače. Mobitel zvoni. Spaljeni Lexus. Na onom istom mjestu gdje se on nekoć vozio na natkrivenom motoru. Nekoliko tjedana poslije ponovo gledaju televiziju. Mobitel ovaj put ne zvoni, i oni pozorno slušaju dok na televiziji čitaju imena sudionika.

Majka gleda. I on. I njegov otac, vjerojatno. Imena izgovaraju na poseban način tako da poprimaju oblik noža i svako ime i prezime ubada. Voditeljica NoveTV, Marija Miholjek, hladno govori imena optuženih. Skrivaju lica. Ili lisice. Čini se kao da pokušavaju oboje. Majka prepoznaje jednog. Onoga koji je postavio bombu. Bio je njen učenik. Opet plače.

On tada, po prvi put, razmišlja kako je nepravedno to što život ima takav osjećaj za simetriju. Sjeća se kako mu je govorila da se sve uravnoteži nekako. On joj je par dana nakon svega ipak i dalje iznosio svoju teoriju o njenoj besmrtnosti. Vjerujući u to kao i u sjećanja koja su živa i dišu i smiješe se kao ukradeni osmijesi na fotografijama. Kao osmijeh njegova oca u 33. godini.

***

Goran Glamuzina
foto: Gavin Kealy

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.