Četvrtak
16.04.2020.

Ponovno zajedno




Extra_large_attic-112269_1280
A+ A-


Kada sam bio dijete, mislio sam da se na tavanu krije tko zna što. Valjda je tako svoj djeci. Dobro zapamte čas kad su shvatili da ispod prašine nema ničeg zanimljivog i da je mreža koju je pauk ispleo između drvenih greda ista kao svaka druga. Kad odrastu, pospreme tu uspomenu u ladicu gorkih razočaranja i krenu u miru koristiti tavan kao što je zamišljeno da se koristi: premeću daske, vreće s ugljenom i okvire za slike s jednog kraja na drugi.

Da nije ove situacije, i ja bih tako. Ali evo me već trideseti dan ovdje, na tavanu iznad stana mojih roditelja. Nema više ugljena, nema ni dasaka, a bome ni okvira za slike, samo komadi razbijenog stakla na koje ne smijem stati ni za živu glavu. Zapravo, ne smijem stati ni na što. Imam jedno ćebe po kojem dopužem do otvora kada treba preuzeti košaru i uspravim se, osovim na noge da ne zaboravim kako se koriste. Noću se krećem tek toliko da se razgibam, kružim četveronoške po svojem ćebetu kao kakav mačak koji je sišao s uma pa vreba nepostojeći plijen. I onda se, kao taj isti mačak, skutrim na najmanje hladno mjesto i zaspem.

Dan je mnogo zanimljiviji. Kad zasja sunce, gledam tavan svježim, nerazočaranim očima. Zrake režu kroz crjepove, prašinu pretvaraju u zlatni prah. Svjetlost je topla i u snopovima, čini mi se da je mogu uhvatiti i spremiti za poslije. Podmetnem ruku, dlan mi zasja. Podmetnem lice, žmirkam da mi pred očima plešu linije, onda zažmirim i osjetim kako mi i lice, ugrijano, zasja.

U početku sam se bojao. Sada mi je bolje i bojim se manje. Pred dvadeset dana – znam to jer sam taj dan umjesto crte u zidu zagrebao križ – odvažio sam se i pomakao crijep. Tako sam si načinio mali otvor prema ulici. Tu mogu udahnuti, omirisati život izvan ovog drveno-glinenog zaprašenog gnijezda. Osim toga, lijepo vidim ulicu, javorov drvored na suprotnoj strani, iza njega prugu i skladišta, čistinu, upravnu zgradu željeznica s lijeve, kolodvor s desne strane. Dnevno stiže osam vlakova, isto toliko ih polazi. Njihovi fijuci daju mi ritam, pomažu mi da sačuvam pamet.

Svaki dan se suzdržavam da ne gledam previše, ali čini mi se da svaki dan gledam sve duže. Prijepodne vidim Tibora i Melitu kako idu u školu, njihovu pomoćnicu kad se vraća s tržnice. Gospođa gotovo da i ne izlazi, a Švarca nisam vidio otkako sam ovdje. Nadam se da samo odgađa povratak u grad. Bilo bi bolje da i oni odu, što čekaju? Negdje oko vlaka koji polazi u 19 sati, susjeda Marica se vraća s velikim zavežljajima prljavog veša, gega se pod teretom. Drugi dan, čisti veš ide van. Odakle još uspije nabaviti toliko sapuna? Susjed Neša izlazi jednom tjedno i osvrće se preko ramena. Boji se hodati prebrzo da ne privuče pažnju, a vidim da bi najradije trčao.

Vidim i svoje. Mama se vraća poslijepodne, nakon vlaka u 16 sati i 15 minuta, a Milka taman tada izlazi u treću smjenu. Prije, dok sam još navraćao češće, mama bi se vraćala ranije, a Milka izlazila kasnije pa bi poslijepodne zajedno sjele i jele, ponekad i ja s njima. Ne znam kada su napustile tu naviku, s obzirom da sam se u početku plašio gledati, ali od kada ih promatram, svaki dan susreću se na ulici, preko puta zgrade, da ih mogu fino vidjeti. Iako nikada ne pogledaju prema krovu i vjerojatno ne mogu znati da sam se odvažio pomicati crijep, čini mi se da izvode predstavu za mene. Žele da na neki način budemo svi troje ponovno zajedno.

Mama dolazi prva, s desne strane, odlučnim hodom. Ovako s visine, gledam je i kao da vidim istu onu ženu u čijoj sam sjeni kao dječak bojažljivo koračao. Iako je od tada prošlo petnaestak godina, nije se nimalo pognula. I dalje je stasita, samo malo mršavija i tvrđa nego prije. I živci su joj otišli, to odavde dobro vidim. Hoda kao da gazi žohare, a tu i tamo trzne glavom – ne vidim to, ali dobro znam da joj poskakuju i brčići u kutovima usana, mrmlja sebi u bradu. Bijesna je, znam to, sve joj je teže raditi, a gazda je može svaki čas potjerati. Znam da se boji za Milku, i za mene, pogotovo otkako su uhapsili drugove s Ciglenice. Gleda pred sebe, ali svako toliko zvjerne pogledom negdje u stranu, kao da hoće na kratko prebaciti oči na zatiljak. Onda ugleda Milku pa se kratko smiri, prikuje pogled za nju sve dok se ne susretnu.

Milku pak ne vidim kako izlazi iz zgrade, ali točno znam taj njen drhtavi stisak kvake. Još kao djevojčica bila je nekako mlohava, znalo me to živcirati do beskraja. Znao sam biti i otrovan, iskoristiti njenu plahost i preplašiti je na mrtvo ime, tek tako, iz zabave. Evo moje Milke danas, cura od devetnaest godina, pomalo lelujava, vitka, blijeda kao aristokracija. Kći pokojnog oca, sušta suprotnost mame. Pređe cestu kao srna i nastavi lakim hodom, kao da ide na ples, a ne u tvornicu na treću smjenu.

Ne znam kako im to uspije, ali dvije se žene uvijek susretnu pored klupe, pa svaki dan, izuzev nedjelje kad Milka ne radi, a mama se vraća ranije, izvode isti ritual. Pozorno ga gledam i otkrivam u majci i sestri stvari koje nikada prije nisam primijetio. Vidim da Milka pred mamom ustukne, kao da se odbije o nevidljivi zid koji je priječi da joj ne poleti u zagrljaj. Mama pak teatralno uspori korak tik pred susret, noge joj još više otežaju pa se čini kao da tih zadnjih par koraka stupa. Kad se zaustavlja, pete joj malo poskoče, a ruka samo što ne salutira. Razmjene pozdrav, mama pruži ruku, a Milka je labavo prihvati. Onda dvije žene sjednu u isti čas, zakrenu se pod istim kutom, zrcalno simetrično prebace nogu preko noge. Ipak su majka i kći, pomislim i na trenutak osjetim zavist, osjetim se isključen, iako si govorim da sve ovo rade za mene.

Ne mogu znati o čemu razgovaraju, a nisam siguran ni razgovaraju li uopće ili samo razmjenjuju svakodnevne fraze. Gledaju jedna u drugu, ali i naokolo, jedna drugoj preko ramena. Ljudi prolaze, gledaju svoja posla. Ponekad prođe i žandar, ni on ih ne gleda. Ne gleda ni prema krovu – mama, Milka i ja to vidimo. Taj žandar koji gleda preda se točka je za koju se svi troje nakratko zakačimo. Zakačimo, pa pustimo. Život ide dalje, mama i Milka se ustaju, mama stupa preko ceste, Milka odleprša svojim putem. Samo ja ne odem nikud, ostanem ukipljen u svom skrovištu, brojim do trinaest, pa vratim crijep na mjesto. Zatvaram osmatračnicu za danas.

Milka je sada moja veza. Nisam to htio, ali ona je inzistirala. Ništa više od najnužnijih informacija, obećala mi je. Jednom tjedno otići će na trafiku i pitati kako je Mamica. Tamo će joj reći, "isto kao prije", ili "Mamica šalje pozdrav", dodati joj novine. S drugovima, onima koje poznaje još iz vremena kad smo se sastajali kod nas u kuhinji, najstrože sam joj zabranio dijeliti ikakve informacije. Što se nje tiče, ja sam otputovao iz grada i čeka da se javim. "Ako ti nešto i kažu, pravi se da ne razumiješ." Kad se uvečer sretnemo na otvoru, dok mi stavlja u ruku košaru s hranom i ponekad novinama, šapne mi samo: "Drži se, bracek." Bojimo se da nas ne čuju Švarcovi, ili bilo tko drugi od susjeda, ili netko tko može stajati oko zgrade, a možda je prozor ostao pritvoren, ili se zavući u stubište pa prisluškivati kod ulaznih vrata. Mogućnosti su brojne, a mi ih se svih bojimo.

---

Danas bi mogao biti 20. april. Zaboravio sam označiti 10. travnja, ali čini mi se da od tada ima deset dana. Kako bilo, na ulici se osjeća da se bliži prvi maj. Više je žandara, češće prođu i ustaše. Nakon prvog maja, očekujem akciju. Atmosfera bi se trebala stišati, i moguće je da ću dobiti upute za prebačaj u šumu. Ovaj tjedan nisam još dobio novine, računam da bi mogle stići svaki dan. Nestrpljiv sam, ali ne preostaje mi drugo nego da čekam. Trebam biti oprezan do kraja.

Jutros se desila vrlo neugodna stvar – u kuću je ušao žandar. Upravo sam pomaknuo crijep, kad je tanka visoka prilika prelazila ulicu. Ispod široke plosnate kape, zbog koje mi je s ove visine izgledao kao pločica za damu, nisam mu mogao vidjeti lice. No zakleo bih se da nije mnogo stariji od mene. Hod mu je lagan, gibak, energičan. Kad je došao do našeg ulaza, nisam ga više mogao vidjeti. Pretpostavljajući da je zabavljen ulaskom u zgradu, iskoristio sam priliku da odmah vratim crijep. Iako mi se tijelo gotovo otelo da otpuže do otvora, suzdržao sam se i ostao nepomičan. Ionako je pitanje bih li išta čuo, sve i da sam zalijepio uho za zasun. Sve što sam danju mogao razaznati od tihog žamora, bio je poneki ispušteni lonac. Najgluplja stvar bi ipak bilo ponovno pomaknuti crijep i gledati sve dok žandar ne iziđe. Nisam se micao. Nije mi preostalo drugo nego da čekam, čekam, i onda još malo sačekam.

Tek kada sam sasvim siguran da je sunce počelo padati, a da su mi uši ispratile tri polaska i tri dolaska vlaka, odvažim se na ponovni pogled. Bliži se vrijeme kada bi se mama i Milka trebale susresti. Vani je miran aprilski dan. Krošnje javora sasvim su zelene, a trava prema pruzi je poprilično zarasla. Werner ima pametnijeg posla – treba netko mešetariti svim tim konfisciranim terenima. Mora da je blizu 4, putnici za popodnevni u 16 i 15 polako se skupljaju. Nekada ih iz dosade brojim – ne nabrojim više od pedeset radnika. A kakva je gužva nekad znala biti, koliko svađa i naguravanja sam se nagledao! Sada, vlak dođe, svi se pokunjeno spakiraju u vagone i u 16 i 15 zaklopoću prema zapadu. 

Prođe neko vrijeme, evo mame. Kao i svakog dana, maršira prema kući, zapravo prema klupi na kojoj će se i danas susresti njih dvije. Razmišljam je li moguće da zna da je bio žandar, je li moguće da se nešto pročulo? Da ona, dolazeći s posla iz centra grada zna više o tome što je bilo nego ja, koji sam cijelo vrijeme tu, nekoliko metara iznad? U njenom držanju ne prepoznajem ništa neobično ni nervoznije nego inače. Ali jedna stvar jest čudna: Milke nema. Mama je već stigla do klupe, zastala. Vidim sada, bez sumnje, njihovi su susreti bili pomno isplanirani. Mamu ne bi tako zbunio izostanak slučajnosti. Ono što mamu sad zbunjuje, zapravo, ne zbunjuje nego plaši do besvijesti, je izostanak Milke. Iako je sasvim glupo, nelogično i sumnjivo da žena nakon cijelog radnog dana odgađa dolazak kući, ona sjeda na klupu i zuri u vrata. Ja, koji vrata ne mogu vidjeti, zurim u mamu. Dok tako zajedno zurimo, zapadno sunce sve upornije zlati naša lica. Napokon, na kolodvor stiže vlak u 17 sati i 18 minuta. Kad se uz zvižduk zaustavi, a Milka i dalje ne izlazi, mi oboje znamo da to znači da Milka kasni u tvornicu točno 18 minuta. Mama napokon izbije pogled s vratiju i podigne ga prema krovu – pogleda me ravno u oči. Ostali smo samo nas dvoje.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.