Utorak
10.06.2014.

Trauma




Extra_large_53894783_968d4f7a0f_z
A+ A-
"I onda malo promiješajte po tanjuru i dobro, dobro zgnječite." Jamie Oliver opet je prljavim prstima gnječio neke začinsko bilje u nekoj od svojih stotinu emisija. Možda je sad bio u Kambodži, Maroku, SAD-u, pravio sladolede za djecu iz kvarta, spašavao siromašne mlade Engleze od sive budućnosti, Amerikance od kolesterola i šećera. Nitko u prostoriji nije znao. Nikoga nije ni zanimalo. Ako išta, njegova prpošnost je svima išla na živce. 
 
Tko zna tko se zapravo brine koji će se program gledati u čekaonici traumatologije. Brinu li se sestre o tome, ili pak nitko, morilo je pacijente s lakšim ozljedama. One s gipsevima, protezama i steznicima brinulo je kako se namjestiti da im se gips, plastika ili željezo ne zabijaju u meso. Hoće li malo protegnuti noge (ako je moguće) uz rizik gubljenja neudobne plastične stolice u pretrpanoj čekaonici?
 
Rade je naizgled bio najzdravija osoba u prostoriji unatoč njegovih 69 godina, ali zahvaljujući ćelavoj glavi i dugim sijedim brkovima savršeno se uklapao u ekipu. Nije ni sam bio posve siguran što tamo radi. Pogledao je djevojku pokraj njega, prekrivenu modricama koje su bile još izraženije na prozirnoj puti. Krvave hlače s jednom izrezanom nogavicom, ispod koje je krvavo koljeno i deformirana kost.
 
Već dva sata sjede jedno pored drugog, svatko gledajući na svoju stranu. Nitko u Jamiea Olivera. Nije ju pitao što se dogodilo. Shvatio je u zadnje vrijeme da je nekad bolje što manje znati.
 
Napokon je odlučio prekinuti tišinu.
- Idem po kavu, hoćete i vi nešto? Kavu, čaj…da vam odem po malo vode.
 
Djevojka je samo odmahnula glavom.
- Dobro, mogu li vam barem znati ime. Rade – kaže ispruživši ruku prema njoj.
Djevojka se okrene prema njemu, ali ruke su ostale prekrižene.
- Sara- odgovori.
- Drago mi je Sara. Idem po kavu, vraćam se brzo.
 
Gledala je za njim. Zašto mu vjeruje…jer nema izbora. Tisuću stvari joj je prolazilo kroz glavu, nesvjesna boli koja joj je grčila tijelo. Gdje joj je mobitel? Kako će javiti mami zašto nije došla doma? Sigurno je već digla paniku i zove redom sve njene prijateljice kako bi je našla. Zašto nije otišla kući sat vremena ranije? Zašto je popila onu zadnju pivu? Zašto je opet zajebala?
 
Okrenula se prema Radinoj stolici i u njoj ugledala poveću ženu, rumenih obraza i sitnih očiju.
- Oprostite, ali to mjesto je zauzeto.
- Nije, bilo je prazno.
- Gospodin je samo otišao po kavu.
- Pa kaj mene briga kam je on otišel, sad ga nema, ne? 
- Slušajte gospođo…
 
U to vrijeme, Rade je stajao u redu za kafe-aparat. Na jedno uho slušao je razgovor dviju medicinskih sestara ispred njega.
- Strašno nešto, jurio je po gradu dvjesto na sat dok na rotoru nije potpuno izgubio kontrolu. Auto totalka, a navodno ni on nije u boljem stanju. 
- Sad je na putu tu?
- Da, pokupili su ga prije deset minuta, sad bi trebali stići. 
 
Nije mogao izbaciti Saru iz glave. Prije par sati imao je posve drugačije brige, nostalgične i pomalo apstraktne, blesave zapravo. Vratio se iz Osla nakon 20 godina s romantičnim idejama o Hrvatskoj i ljudima koje je ostavio. Čovjek bi očekivao da će kao novinar biti malo objektivniji i manje sklon ikakvim idealiziranjima, ali valjda tu nema pomoći. Možda da je malo češće navraćao i lagano se pripremio za šok. Pa čak i tu u ovoj čekaonici vlada takav kaos i bezobrazluk. Ljudi čekaju po 4 sata da bi ih kirurg primio na 5 minuta, i poslao doma bez ikakvog snimanja. Sara, nema niti dvadeset godina, sjedi tamo preplašeno nakon što joj se tko zna što dogodilo, polomljena noga, a njima to nije hitan slučaj. U Norveškoj bi već sredili koljeno, poslali je kod psihologa i bila bi doma. S obitelji…treba li ih kontaktirati…ili policiju. Trebao bi. Pa zamalo ju je pregazio dok je puzala posred ceste, polumrtva, možda i silovana.  
 
Krenuo je natrag prema čekaonici i čuo nekakvu graju, deranje, visoke frekvencije ženskih glasova.
- Pomozite! Ona je skroz ponorela!- vikala je krupna žena sitnih očiju dok ju je Sara lovila po čekaonici na jednoj nozi.
- Ubit ću te baboo!!
 
Dok je stigao reagirati već su intervenirali doktori koje je buka izvukla iz ordinacija. Među pacijentima se osjetilo veselje što se nešto zanimljivo događa, ali zatim i nezadovoljstvo što će ova situacija samo produljiti čekanje. 
 
Jedan visoki kirurg s naočalama zgrabio je Saru i ugledao koljeno. 
- Smiri se, što ti je?! Pa ne smiješ trčati tako okolo pa pogledaj si koljeno. Ajde uđi da vidimo u čemu je stvar.
Među pacijentima se čulo kolektivno gunđanje što cura ide preko reda. Nisu to mogli opravdati ni slomljenom nogom niti živčanim slomom kojem su posvjedočili.
 
Krupna žena sitnih očiju zapuhano je sjedila i hladila se svojim nalazima dok se oko nje okupljene gerijatrijske kolegice koje su umirale od znatiželje. Nikakav slomljeni kuk ih ne bi spriječio da čuju ovu priču.
- Mala je ponorela. Ja sam si sam mirno sela i ona me je počela napadati kak sam si sela na njezino mesto. Ja sam ji rekla: ok puca, se bo v redo, vidim da ti je ne lefko, evo bom se zdigla. I onda me ona z čista mira počela pljuskati i bežati za menom. Fala Bogu kaj sam živa. 
 
U tom trenu iz jedne od tri ordinacije izađe medicinska sestra.
- Barica Kokotić! Barica Kokotić…je li tu Barica Kokotić?
- Da, da, evo me, evo kaj ste i vi tak nervozni?- kaže krupna žena sitnih očiju i uđe u ordinaciju i dalje hladeći se nalazima.
 Čekaonicom se opet čuje val nezadovoljstva zbog sumnje da je i ona ušla preko reda.
 
Rade je čekao pored vrata ordinacije da vidi što je sa Sarom i da možda stigne pitati doktora treba li zvati policiju, iako mu je poprilično jasno bilo da će to morati napraviti. 
- Ok, što se dogodilo? Neću te previše ispitivati o tvojoj reakciji od maloprije, to rješavaj sama. Da vidimo to koljeno. Višestruki prijelom. Pa što je bilo?
- Pala sam.
- Kako? 
- Pa zapela sam.
- Zapela si pa si prekrivena modricama. Koljeno ćemo lako riješiti, sad ćemo te poslati na operaciju…imaš dopunsko?
 
Sestra ga prekine
- Oprostite, doktore, ali upravo dovode žrtve teže automobilske nesreće, da ga uvedu tu prije operacijske sale?
- Da, da.
 
Bolničari su uletjeli u bolnicu s raskrvavljenim čovjekom, polusmrskane glave, ali netaknutog lica. Teško je bilo razaznati što je sve bilo polomljeno i rasparano na njemu. 
Rade je gledao kako ga uvode u ordinaciju u nadi da će uspjeti uloviti doktora.
- Pričekaj trenutak, samo da njega otpremim u salu – kaže doktor Sari. - Gospodine kako se zovete, možete li pričati?
- Žao mi je…žao mi je…nisam htio…-buncao je.
- Zove se Goran Hasanefendić, novčanik mu je hlačama bio.
 
Odjednom se iznutra čuje bolni krik. Blijedi doktor otvori vrata. Rade brže bolje doleti do njega.
- Doktore, oprostite što Vas smetam, ali ja sam doveo ovu djevojku unutra. Zanima me što mislite treba li zvati policiju, malo mi je sumnjiva cijela situacija.
Doktor polako okrene glavu prema njemu, širom otvorenih usta. - Mislim da da - pomakne se korak i Rade ugleda žrtvu automobilske nesreće sa škarama zabijenim u prsa i Saru kako mirno sjedi pored njega i zuri u zid.

***
 
Lea Mijačika
foto: Mariela M.

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.