Petak
09.10.2015.

vele Grad




Extra_large_sudbahnhof
Südbahnhof, Beč (Foto: Anthony Citrano, Flickr)
A+ A-
Kažu kako Balkan počinje na Sudbahnhofu. Na kojem se mogu vidjeti kile i kile zlata na iskvarcanim ženama i muškarcima u trenerkama, a i na babama u čudnim nošnjama. Čuti se može uglavnom turbofolk i jebiga, jebote, jebem ga. Namirisati se može čudan spoj ćevapa sa kopijama skupocjenih parfema i Marlboro dima. 
 
Na Sudbahnhof stigla je i Sanja, očiju napetih od buljenja kroz prozor autobusa prepunog skrivenih šteka cigareta, rakije i suhomesnatih proizvoda. Izljubili su je tetka, tetak i sestrična Jovana, te odvezli starim mercedesom. Iskrcali su se pred sivom zgradom sa derutnim ulaznim vratima. Penjala se izlizanim kružnim stepeništem, mirišući vlagu, kiseli kupus i zagorjelu ovčju mast, da bi došla do stana na četvrtom katu, izljubila drugu sestričnu i bratića Srboslava koji se prije zvao Jugoslav. Za kojeg su roditelji govorili da bi bili sretni i da crnu ciganku nađe samo da se oženi. 
 
- E a gdje je wc? - Sanja će.       
- Na hodniku zgrade, moraš uzmeš ključ i nemoj da se plašiš ak ima nekog, dijelimo ga sa ovom stokom pored, kradu nam i wc papir, pa ga nosimo sa sobom - odgovori joj tetka Rada - aj Jovana pokaž. 
 
Hodala je Sanja sa 2 ključa nekih 10 metara misleći: "Krutenedo, teško meni ak me uhvati proljev, usrat ću se garant." Oprala je ruke u improviziranom kupatilu koje se sastojalo od umivaonika i tuš kade, a dio je kuhinje koja je i hodnik. 
 
Dok je tetak Jovo za vrijeme večere mljackajući nabrajao:  "Svi su Hrvati ustaše i na Hrvatsku treba bacit atomsku bombu, otac ti je lud što se nije odselio, treba da se živi sa svojim narodom", Sanja je gledala sve te blažene ikone iznad njegove glave.  
- Tata morel Jugo da nas odveze do Kokija da Sanja upozna društvo, aj bitte - molećim glasom će Jovana.
 
U starom mercedesu deru se narodnjaci. Skida se pristojna odjeća, navlači minjak i dekolte. Šminka se i puši i dolazi u srpski kafić u kojem trešti "Tek je 12 sati". Sanja se rukuje i upoznaje sa svima. Taj običaj rukovanja primjenjivan je svaki put, bez obzira što se sa nekima viđala skoro svakodnevno. Upoznala je Sanja Slobodana koji je bio deportiran, jer je uhvaćen u radu na crno, pa se prošvercao preko granice skriven u WC-u autobusa i sada živi sa trojicom zemljaka iste sudbine u sobi koju im iznajmljuje neka naša. Strese se svaki put kada vidi Polizei i pokušava na sve strane doći do papira. Upoznala je i konobaricu Senadu koja ju je pitala:  "Štaš popt? " Muslimanku udanu za Srbina, pa rastavljenu, pa udanu za drugog Srbina koji ima papire. Rukovala se sa blizankinjama iz Srbije, sređenih papira, koje su se držale vrijednijima od Srba iz Bosne. Srbe iz Hrvatske nisu nikada ni upoznale, mislile su da to i ne postoji. Rukovala se i sa Mitrom koji je služio JNA u njenom rodnom gradu i rekao kako mu je to bio najljepši dio života.
 
Uz djelovanje bambusa uhvatila se i Sanja u kolo, tamo negdje oko ponoći, kada alkohol svima udari u glavu i otvori srce gastarbajtersko koje žudi za malo balkanske topline, koje više nema.
- Cure ustajte, morate da idete - prodrma ih Frau Rada. 
 
Još neprobuđene dobauljale su do U-bahna. Nakon skoro sat vremena uz dva presjedanja, stigle su do restorana. Jovana je predstavila Sanju starom vlasniku koji joj se nasmiješio pa nešto rekao. Prevodila joj je kako će raditi dvokratno svaki dan, osim ponedjeljka, plaća je 7000 šilinga plus hrana, zatim joj na papiriću napiše kojim se linijama mora voziti do stana i pozdravi ih. Stari švabo ljubazno odzdravi, a njoj da kecelju i kapu, pa pokaže stol, nož i hrpu mrkvi. Preznojavala se, što od vrućine u kuhinji, što od napora kako bi pohvatala što se sve traži od nje. Rukama i sa malo neučenog engleskog kuhar se nekako sporazumijevao s njom. Rezala je, ribala, trencala, prala povrće i lonce. Odlazeći iz restorana, vidjela je pse kako jedu za stolom. 
- Fuj - tiho je rekla, dok je kod kuće njezin mješanac Lesi, vezan na lancu, čekao da mu netko baci ostatke ručka. 
 
Na slobodan dan, nakon što je nazvala svoje, bacila je u smeće kore od banana nađene iza kreveta, odčepila odvod prepun dlaka, izribala rernu prekrivenu slojevima masnoća, ubacila u veš mašinu usmrdjelu odjeću, i skuhala večeru.
 
Kada je žvakčući sve pojeo, ne sluteći kako mu prostatu žvakče rak, i popio pivu, Herr Jovo joj kaže: "Znadeš, moja djeca daju u kuću, pa ćeš morat i ti, za stan i hranu, 2000 šilinga. "
Tetka ju je pozvala u hodnik i molila da nikome od rodbine to ne kaže.
 "Moram biti zahvalna što sam tu i radim " - mislila je i sjela na trosjed pokraj Jovane. 
 
- Jovana gasi televizor, rekla sam ti da ga ugasiš, gasi - viče Frau Rada vidjevši gola tijela na ekranu i muževu iskrivljenu facu. Kada nije bilo Herr Jove gledali su se filmovi bez gašenja TV-a na par minuta. 
 
A Herr Jovo na privremenom radu u Austriji od 1970 i neke. Kamiondžija. Jeo je najjeftinije salame, drkao na porno časopise i živio ko ćuko, dok su mu žena i troje djece te katnica sa fasadom bili u Jugoslaviji. Sa milka čokoladama dolazio je kad god je mogao i prao glavu u sudoperu. Navika, u Beču nije imao kupatilo. Uoči dočeka jedne predratne Nove godine, govorio je narajcano kako su Hrvati zapravi Srbi, pogotovo oni kojima prezime završava na ić. U ponoć je uhvatio maloljetnicu, prijateljicu od kćerke mu, za tek naraslu sisu. Sutradan je dobio šakom u glavu od oca joj Hrvata i ubrzo nakon toga spakirao ženu i djecu i via Beč. Time je za njih završio Bolji život, jugoslavenska serija koju je Rada još dugo gledala na video kasetama.
 
- Ćao Sanja!
- Pa ćao Srđane!
- Kako si?
- Dobro, a ti?
- Isto dobro. 
- Nešto bih te pitao.
- Pa pitaj.
- Bi li išla sa mnom u kino?
- A bogtemazo već sam mislila da ovdje niko ne ide u kino. Naravno da ću ići, obožavam kino. A šta ćemo gledat?
- Šta hoćeš?
- Iznenadi me. 
 
I iznenadio ju je i izborom filma i poljupcem. A ona je njega iznenadila kada mu je nakon tri dana rekla kako mora za Hrvatsku, radi isteka turističke vize. Otpratio ju je na Sudbahnhof i mahao. Na granici su joj lupili zabranu ulaska u Austriju na godinu dana, zbog neke pogreške oko prijave i odjave boravišta, ako je dobro shvatila graničara. Uplakanu dočekala ju je mama sa paradajiz supom, kremenadlama u umaku od gljiva, pire krumpirom, salatom od krastavaca, te savijačom od jabuka koju inače zovu štrudla, a oni ju zovu pita, po bosanski. 
 
***

Priča je nastala na Ferićevoj radionici kreativnog pisanja u Booksi.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.