Ponedjeljak
01.10.2012.

Hristos Hrisopulos




Extra_large_rmk_-_plakat
A+ A-

ATENA: Prosinac, 2011.

MORAM REĆI DA SAM JEDNOG VLAŽNOG PREDVEČERJA u prosincu, sad više nisam siguran koliko je moglo biti sati, pošto me uhvatila želja da odem protegnuti noge, napustio sobu u kojoj sam prethodno pokušavao nešto napisati, sobu duhova, trčeći niz stubište da bih izašao u jedan svijet ni po čemu topliji i ljepši od raspoloženja koje je pratilo moje prve korake.

Ulice postoje u svakom gradu. No dok se drugdje sastoje od pločnika, redova kuća i blago zakrivljenih asfaltnih površina, ovdje one prkose raščlanjivanju na zasebne dijelove. Koje god ime nosile, sve na isti nepodnošljiv, ravnodušan, razdražujući način podsjećaju na osamljenost.

Dodao bih i to da sam odmah po izlasku iz zgrade susreo jednu ženu vidno napetu s onom sjajnom kožom i čokoladnim tenom kakve obično imaju mulati. Gledala je neodređeno niz ulicu, negdje u daljinu i neprestano dozivala: „Eva! Eva!..." U jednakim razmacima, glasno i monotono, da si imao dojam kao da ona zapravo i nije tu. Kao da joj se postojanje stisnulo negdje unutar nje i da je od svega ostao samo glas koji pokorno ponavlja jednu te istu riječ. Nisi mogao razaznati je li to bilo dozivanje ili odgovaranje. Je li izdaleka zvala neku Evu ili je potvrdnim tonom željela reći: „Ja sam Eva! Ja sam Eva!"

Bacio sam na nju letimičan pogled. Oči su joj bile nepomične. Prošavši pored nje krenuo sam u suprotnom smjeru ne želeći da me, dok šetam, prati to njeno monotono dovikivanje. 
 
Utvare preplašenih očiju svakodnevica su na ulicama Atene. Odakle potječu ti nepomični pogledi? Otkud dolaze? Zbog čega se skupljaju u gradu? Otkud odjednom svo to onostrano? Je li ikad prije, u nekoj drugoj epohi, traganje za pukotinama zadovoljstva u neprekidnoj stvarnosti bila nasušna potreba kao danas?

Tumaranje tih tihih ljudi ulicama, njihovo šunjanje po zgradama i kolodvorima, njihova prisutnost i promatranje ne ostavljaju tragove na površini života. Jedino što ih odaje su njihovi bezizražajni pogledi.

Povezanost s utvarama – s onim što obitava s onu stranu – postavlja život ondje gdje je ranije postojala samo lakomislena aktualnost. Sjenovita bića koja na ulicama izbjegavamo okrećući glavu i mijenjajući smjer svog kretanja ukazuju na ono što nismo. Podsjećaju nas da postoji i netko „drugi". I na kraju, uče nas da živimo s oprezom i ne zaboravljamo da nitko nije nezamjenjiv. Temelji našeg bića sa svakim novim korakom urušavaju se sve više. Zidovi imaju usta. Zidovi vrište.

Dok ovo pišem, pada mi na pamet kako sam se u trenutku izlaska na ulicu osjećao razočaran i ljut. Grad u predvečerje koji se prostirao preda mnom izgledao mi je nekako drugačije, kao da sam ga ugledao prvi put u životu. Ili ne, pogrešno. Grad nije djelovao čudan. S lakoćom sam mogao razaznati dijelove koje sam dobro poznavao. No unatoč tome, nešto tu nije štimalo. U zadnje vrijeme nešto kao da se jedva primjetno pokvarilo. Na isti način na kakav se kvare motori, ali prije nego što konačno prestanu s radom, nešto se dogodi, prolomi se neki zvuk ili se ritam njihova rada odjednom počne usporavati.

Iz svega s čime sam se susreo šetajući isijavala je jedna jedva primjetna prijetnja. Čak i iz neživih stvari poput uličnih kanti za smeće, razbijenih ploča i beskrajnih nizova željeznih stupića.

Brzo sam zaboravio da sam se samo nekoliko minuta ranije zatvoren u sobi iscrpljivao nad praznim listom papira. Prošla me volja za vođenjem bilješki, napustila me svaka nada da ova letargija natopljena pesimizmom može biti vjerno prikazana.

Nisam imao snage ni izvaditi blok iz džepa. Monotono dozivanje one žene i to troslovno ime ispunili su me nemirom koji nije popuštao. Koraci su mi bili odmjereni i sigurni. I ja sam se želio utopiti u konture šetača koje su se odražavale u zatamnjenim izlozima.

Sve što radimo na javnim mjestima u gradu predstavlja gradsko događanje. Najčešće je riječ o nečem nesvjesnom ili društveno nametnutom: stojimo, hodamo, trošimo, govorimo, sjedimo, krećemo se. Na toj skali događanja od stajanja do kretanja, od discipliniranog do delikventnog ponašanja, postoje neplanirani događaji kao i potpuno svjesne radnje: na ulici pjevamo, pišemo po nekom zidu, nešto razbijamo, zapinjemo, palimo vatru, glumimo, lovimo se, krademo, udaramo, bacamo smeće, plešemo, ležimo...

Tad ulica postaje prostor intimnosti – ili još bolje, biva pointimnjena – poput spavaće sobe. Osjećamo da tu, na njoj, imamo neka prava. Na taj se način događaj pretvara u praksu, subjektivizira. Postaje nešto što „netko radi". Nešto što se više ne događa „u gradu", nego „gradu samom" (na njegovoj koži). Grad tako više nije kontejner (živimo u Ateni i u njoj imamo neke obveze), nego igračka (živimo u Ateni i upotrebljavamo je, mijenjamo je, igramo se s njom). Možemo to reći i drugačije: događaji predstavljaju način, a ne mjesto stanovanja i u tom smislu stanujemo s događajima, stanujemo s njima kao s kakvim sustanarom, jer sustanarstvo prije svega znači da živim na određen način – a ne samo to da živim u zajedničkom prostoru.

Sad je oko osam navečer. Grad je već neko vrijeme tiši no inače. Javni radovi su obustavljeni, većina svoje automobile zaključava i odlučuje se na pješačenje ili na gužvanje u autobusima koji se, tako natrpani, čine manje prljavima. Možda se upravo zbog tog zatišja koje je u zadnje vrijeme obavilo grad, onaj novi prodorni zvuk što se zimus odjednom prolomio ulicama čini toliko zastrašujuć. Vrisak metalnog zvuka koji nam je sve do tad bio nepoznat. Na svakom koraku kopači smeća. Guraju škripeća kolica otuđena iz supermarketa i po kantama traže sve što ima ikakvu vrijednost. Najčešće su to odbačeno željezo ili kablovi. Jedne su noći ulicu prekrile mrvice nekog sniježno-bijelog pjenastog materijala. Talasale su se lebdeći na noćnom povjetarcu nakon što bi ih prolazeći automobili podigli u zrak. Kao da je asfalt procvjetao ili da se na cesti održavao filmski set za koji je bio potreban umjetni snijeg. Jedan je crnomanjasti čovjek nožem pokušavao rasporiti nekakav odbačeni madrac, kako bi iz njega povadio željezne federe koji su se opirali sve dok ih na koncu ne bi ubacio u svoja ionako pretrpana kolica.  

OTVARAM ZAGRADU U SJEĆANJU. A. sam vidio prije par dana na autobusnom kolodvoru. Sjedili smo na istoj klupi i čekali isti autobus. Moglo mu je biti oko pedeset. Naslonjenom na kolica u kojima je prevozio svu svoju imovinu, lice mu je prekrivala kosa. Na sebi je imao plavu košulju. Bio je mršav i djelovao ispaćeno, suhonjavih ruku prekrivenih ožiljcima i podljevima. Pogleda uperenog u asfalt razgovarao je jedva čujno s jednim od kolodvorskih radnika koji je izgledao kao da ga poznaje i da mu ne smeta njegovo prisustvo. Čim se njegov sugovornik udaljio, A. polako ustane i zaputi se prema košu za smeće u kojem pronađe čašu iz nekog fast-fooda s nekoliko kockica leda. Zatim se vrati na klupu i, ne obazirući se na ljude oko sebe, nervoznim pokretima čeljusti stane gristi led.

U jednom me trenutku pogleda preko ramena. Brada mu je mogla imati dva dana. Prodoran pogled bijaše u suprotnosti s ostatkom njegove pojave. Oko sebe je širio onaj opori, neugodni miris tijela koje se danima nije opralo.
 
„Kako si?" upitah ga.
„Dobro" odgovori kratko gledajući me.
Nisam mislio da će mi odgovoriti.

Donosim ono što mi je ostalo u sjećanju iz tog našeg razgovora. Ne mogu se više sjetiti kakvim je glasom govorio, samo znam da je koristio uobičajene, razumljive riječi. U životu sam se naslušao puno gorih slučajeva. Razgovarali smo o vremenu i o tome kad je dospio na ulicu. Pitao me čime se bavim – s oprezom – rekao sam mu istinu: pišem. Nije mu smetalo što razgovara s jednim piscem. Bilo je to jedino što me upitao.

„Godinu dana", nastavio je. „Sad su mi 53, ali sam kronično bolestan na pluća. Teško dišem. Kad jednom završiš vani, teško se ponovno dignuti. Ulica te zgrabi i ne pušta." 

„A koliko si već tu?"
„Sad sam ti rekao. Godinu dana. Otkako sam došao".
„Aha. A odakle si došao?"
„Hm! Iz provincije... Htio sam doći u Atenu, jer sam već bio u njoj. Kužiš? Ovdje nije lako biti beskućnik, al' barem tu i tamo možeš pronaći nešto za utažiti glad".
„Što si radio ranije?"
„Bio sam vodoinstalater." 
„I ovdje ti je dobro?"
„Je. Policija nas uglavnom pušta na miru. Kad nekog i pokupe, brzo ga izbace van. Jednom sam ih molio da me zadrže. Nema ovdje mjesta za vas, tako su mi rekli".
„Policija?"
„Da. „Mogu li barem po noći kod vas odspavati par sati?" pitao sam ih. „Ne možeš", to je bio odgovor".
„Gdje obično noćiš?"
„Na cesti. Na kartonima... Tu i tamo u kakvom parku... Znao sam spavati i na klupi i jesti u pučkoj kuhinji. Mjesecima se nisam imao gdje oprati. Tko će dati posao nekom tko je prešao pedesetu... i koji još uz to zaudara k'o tvor... U jednom sam trenu počeo skupljati stari papir. Jedan mi je doktor napisao potvrdu da sam dugogodišnji bolesnik".                                      

U trenutku kad je spomenuo potvrdu, primjetio sam da visoko na prsima ispod košulje ima zalijepljen zavoj. Tu ga uhvati kašalj.

„Baš lijepo razgovaramo".
„Stvarno?" upitah iznenađen.
„Nego! Svakome je drago kad može s nekim porazgovarati".

Klimnuh glavom ne želeći ga prekidati. Htio sam čuti što mu je još bilo na umu.

„Vidiš, tu na ulici ima puno novajlija. S penzijom koju dobivaju ne mogu ništa, jednostavno ne mogu pa završe na ulici. Nemaju odakle platiti stanarinu. I jedino što gledaju je kako koga preveslati. Podijeliš li koji put sobu s nekim od njih, šmugnu, a da ti ne ostave ni centa. Kužiš?"

„Ne shvaćam... Misliš na sobu u hotelu?"
„Da, jednom u mjesec dana, da se istuširaš i naspavaš k'o čovjek".
„A to! Shvaćam... Nego, kaži ti meni kako je bilo kad si obolio. Jesi li imao obitelj?"
„Nemam ni obitelji ni rođaka. Jedino što želim je maknuti se odavde, a za to nema nikakve šanse".

Zatim na trenutak zamukne.

„Dobivam 260 eura socijalne pomoći, ali za ova dva mjeseca još uvijek nisam dobio ni centa. Ne znam zbog čega. Neki koji su tu na ulici dobivaju i više od mene".
„A odakle ga preuzimaš?"
„Iz poštanskog pretinca".
„Shvaćam..." rekoh.
„Nisam dobio ček i odmah je sve otišlo kvragu".
„A zašto ga nisi dobio?"
„Ne znam. Jednostavno nisam. Možda su mi i to oduzeli".
„Koliko vremena provodiš ovdje?"
„Puno. Sve dok ima i zadnjeg autobusa".
„Tako znači", odgovorih.
„Teško je, vraški je teško. Stariš, umireš, nemaš obitelj, nemaš krov nad glavom, a s ulice ne možeš ni lijevo ni desno. Pusti... Iskreno, već odavno mi nije do života. S druge strane, ne želim ni dignuti ruku na sebe. Evo, i danas mi je prošlo kroz glavu da se bacim pred jedan od ovih autobusa, kužiš? Maknut se s ulice, to ti je, stari moj, nemoguća misija".
„Zar nema nikoga tko bi ti mogao pomoći?"

Umjesto odgovora nabaci sarkastičan osmijeh, a trenutak zatim naglo ustane i poleti za jednim prolaznikom koji je taman bio bacio opušak cigarete. Zaustavi se usred svjetine koja je čekala i uspravan, glave zabačene unatrag potegne jedan dim.   

    
-/-


Nezaštićeno ljudsko tijelo leži na ulici bez da traži ikakvo utočište. Taj prizor nosi u sebi nešto krajnje uznemirujuće. Ima nešto na toj slici što nas bode u oči i prijeti nam u isto vrijeme. Možda zbog toga što pogled na ta tijela na površinu donosi onaj primitivni strah koji ukazuje na bešćutnost za koju se pretpostavljalo da ju je uređeno društvo potpuno iskorijenilo ili barem zatomilo. Možda nam upravo zbog toga taj prizor prijeti na isti način na koji nam prijeti neukrotivost društvene ravnodušnosti. Ležeći na ulici nezaštićeno ljudsko tijelo podsjeća na bešćutnost koja je još uvijek itekako prisutna među nama.  

A možda je stvar i u ovome: beživotno tijelo ne odaje svoje pravo stanje. Nepomično kakvo je, ne znaš je li mrtvo, ili spava, il' ga boli briga, il' je bolesno. Ta mnogoznačna poza za oči mnogih je premučna. Nastavljam hodati, prolazim pored tijela koje nepomično leži na podu i osjećam da grada u pravom smislu te riječi zapravo i nema.


    -/-

„Jesi li sklopio kakvo prijateljstvo ovdje? Vidio sam te kad si razgovarao s onim tamo tipom sa sijedom bradom".
„I on je beskućnik. Živio je u parku. Onda je jednom banula marica i pokupila njih pedesetak. Kaže da mu je sad utočište iza nacionalne biblioteke, u njenom stražnjem dijelu".

„Da, znam. Jesi li ti ikad bio ondje?"
„Samo jednu noć. Zemlja je dosta vlažna, a i hladno je. Kad se probudiš, samo čekaš kad će te ukočiti".

Nakon toga nakratko utihnuh. Utihne i A. smrknutog lica, a jedino što je na njemu izgledalo živo bile su oči koje su pratile kretanje autobusa.

„I, kako se snalaziš? Mislim, što se hrane tiče?"
„Vidiš, sad sam na primjer gladan k'o vuk. S druge strane sam toliko slab da jedva vučem noge. Evo, hoćeš li mi ti donijeti nešto? Stari moj, ponekad jednostavno moraš ostati gladan. Kužiš? Kopam po kantama. Ne mogu na ta tamo mjesta gdje jedu, ne znam dobro ni gdje se nalaze, a i stalno mijenjaju radno vrijeme..."
„Misliš na pučke kuhinje?"
„Da, al' su daleko, a ja jednostavno ne mogu hodati toliko dugo. Kad se iskrcaš iz busa, onda još moraš desetak minuta klipsati pješke. A mene noge jedva drže", uzdahne.
„Vozači te puštaju da se voziš?"
„Rijetko. Sjećam se jednog koji me pustio".

Nakon kratke stanke A. promijeni temu.

„Bolestan sam. Serem u gaće i takav hodam naokolo. Brišem se rukom, znam da zvuči odvratno, al' govorim ti istinu. Kužiš?"

Ponovno mi na pamet pada isto pitanje: koliko neugodan može biti vonj ljudskog tijela. Trenutno nije imao problem koji mi je upravo povjerio. Trenutno mu je tijelo, zbog dugoročnog nepranja, zaudaralo po nagrizajućoj organskoj kiselini.

„Ne da mi se više. Ovo nije život".
„Znam, ja..." procijedih u pokušaju da nađem prikladan odgovor.
 

-/-


Ponekad u gradu skitnica intervenira na vrlo drastičan način: svojim tijelom zaustavlja promet na nekom križanju, neočekivanim krikom uzrokuje paniku, organizira javno okupljanje. Ili ako hoćete alternativu, prisvaja dio grada koji nosi njegovo ime: neku ulicu, trg, prolaz.

Skitnica treba svoj grad! Njime upravlja moć navike.

Skitnica može pronaći uvjerljivu laž za bilo što što se grada tiče, ali ne i kad je riječ o pojedincima: mogao bi, na primjer, ustvrditi postotak onih koji bi podržali kandidaturu slavne glumice za mjesto gradonačelnice ili koja ulična banda vlada predjelom između Trga Omonia i Trga Vathis, ali nikad ne bi mogao prebrojati koliko beskućnika u određenom trenutku spava na cesti.

Kad skitnica samo stoji na ulici, pretvara se u dio gradskog krajolika, poput kontejnera ili stupa. Većinu skitnica užasava pomisao na to da miruju više od nekoliko minuta. Jedini način da to postigneš je da se poistovjetiš s nekim beživotnim predmetom. Također možeš u sebi ponavljati ovu rečenicu: „Ja sam poštanski sandučić, ja sam poštanski sandučić".

Skitnica za sobom često ostavlja skrivene poruke koje mogu pročitati samo oni koji dijele zajedničku tajnu. Poruka može poprimiti razne oblike: naizgled nečitka škrabotina markerom, crtež kredom na asfaltu, melodija koju ponavlja ulični svirač, pjesma na barkodu zalijepljenom na nekom stupu. Tko zna o čemu se radi, može proniknuti u njihovo značenje. Za sve ostale to su tek mrlje na površini grada.

Kad se umori, skitnica ne preza ni od jedne vrste javnog gradskog prijevoza. Ne plaća kartu. Zna kad će vozač stati i otvoriti vrata, kad je najbolje presjesti. Kontrolori ga ne primjećuju.

Skitnica nestaje, utapa se u mnoštvu. Svi pokušaji da ga se locira padaju u vodu.

Skitnica može gledati očima neke gradske životinje. Ako to poželi, može postati golub ili pas lutalica.

Skitnica ima dominaciju na određenom području i to je njegov teritorij s jasno određenim granicama. On može automatski uočiti sve što je na njemu neobično.

Skitnica se može prerušiti u prognanika. Tad u njega nitko otvoreno ne dira niti ga psuje, već ga svi znakovito izbjegavaju. Ljudi će se od njega distancirati. Sve rjeđe i sve kraće će s njim razgovarati. Jedina iznimka su bliski prijatelji.

Skitnica spontano mijenja svoje rute ovisno o trenutnoj situaciji. To mu ni najmanje ne smeta. Njemu ne smeta ništa.  

Skitnica može putovati gradom bez da napravi jedan jedini korak. Dovoljno je da se zaustavi usred mnoštva koje se kreće i zatvori oči. Kad ih ponovno otvori, nalazit će se u jednom drugačijem gradu.

Skitnica nesmetano prelazi preko svake vrste nereda. Može odrediti dio grada u kojem upravo započinje nasilje i proniknuti u kojem će pravcu rulja usmjeriti svoj bijes.

POSLJEDNJI PRIZOR MOJE ŠETNJE bijaše jedan kopač smeća koji je s obje ruke pretraživao kontejner na kotače, osvjetljavajući njegov sadržaj džepnom lampom koju je pridržavao zubima. Bio sam prilično udaljen i nisam ga mogao dobro vidjeti. U jednom je trenu podigao glavu i pogledao u mom pravcu. Ulica je te večeri bila potpuno mračna, a nebo vedro da vedrije nije moglo biti. Slabašna svjetlost male lampice zabljesne kratko u daljini poput kakve zvijezde. 

Zatim se ponovno strmoglavi u kontejner.

Na trenutak se smeće našlo oči u oči sa zvjezdanim nebom.       

PREVELA Livia Fadić

***

HRISTOS HRISOPULOS rođen je 1968. godine. Pisac je, esejist i prevoditelj. Napisao je pet romana, zadnji pod nazivom Londonski dan Laure Jackson (2008), novelu Bombaš iz Partenona, dvije knjige eseja i zbirku kratkih priča. Od 1999. surađuje s vizualnom umjetnicom Dianom Neumaier na raznim projektima. Djela su mu objavljena u brojnim antologijama suvremene grčke književnosti a redovito piše i književnu teoriju. Osnivač je i predsjednik međunarodnog književnog festival DaseinFest u Ateni.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.