Četvrtak
19.03.2020.

Komisija




Extra_large_chair-2963765_1280
A+ A-


Stigao sam u sjedište Komisije u pola devet ujutro, točno pola sata prije početka zakazanog sastanka. Nije mi bilo teško pronaći sobu za sastanke koja se nalazila u tihom sporednom hodniku s prigušenim svjetlom. Ispred vrata je stajao stariji gospodin u žutom sakou čije su crte lica zračile spokoj karakterističan za one koji su stigli do kraja svog puta pa se povlače od neprestane borbe i buke života.

Čuvar me izvijestio da članovi Komisije obično ne zasjedaju prije deset sati ujutro. Iako je to zvučalo normalno, iznerviralo me. Požalio sam što sam se ustao tako rano i što se nisam dovoljno naspavao samo kako bih stigao točno na vrijeme.

Nije bilo mjesta za sjedenje osim stolice čuvara, pa sam stao do njega. Stavio sam svoju Samsonite torbu na pod, dao sam mu cigaretu i zapalio jednu. Srce mi je otkucavalo kao ludo unatoč pokušajima da se smirim. Više puta sam si ponovio da će me ta zbunjenost koštati prilike koju su mi pružili jer se ne ću moći usredotočiti, što je bilo od iznimne važnosti za predstojeći razgovor. 
Brzo mi je dosadilo stajati na istom mjestu, pa sam uzeo torbu i otišao čak do drugog kraja dugačkog hodnika, zatim sam se okrenuo kako bih se vratio, a oči su mi cijelo vrijeme bile uperene na kvaku vrata jer sam se bojao da su me možda već pozvali unutra. Ali čuvar je još uvijek sjedio na svom mjestu, mirno gledao ispred sebe i micao bezuba usta kao da žvače nešto nevidljivo.
Nastavio sam kružiti okolo i svako malo bacao pogled na sat. Bližilo se pola jedanaest kada se čuvar ustao, ostavio cigaretu na podu ispod stolice, okrenuo kvaku i polako nestao iza vrata.
Požurio sam zauzeti svoje mjesto do njegove stolice, a srce mi je otkucavalo još brže nego prije. Očekivao sam da će me pozvati unutra, ali on je samo uzeo svoju cigaretu, sjeo i nastavio mirno pušiti.

Na kraju sam se sabrao i pitao ga ljubazno jesu li članovi Komisije već stigli.
„Samo jedan", odgovorio je
„Ali nisam vidio da itko ulazi."
„To je zato jer ulaze kroz druga vrata."

Ostao sam kraj njega pola sata dok su članovi Komisije jedan nakon drugog dolazili kroz unutrašnji ulaz. Čuvar je nekoliko puta otišao do bifea napraviti im kavu. Svaki put sam pokušavao zaviriti u sobu, ali on je pazio da se vrata otvore samo toliko da se može provući kroz njih, a da se ne otkrije nešto iznutra.

Kada je jednom izašao iz sobe, držao je u rukama par kožnih cipela. Pozvao je čistača cipela koji je sjedio na drugom kraju hodnika i naredio mu da ih počisti. Čistač se počeo spuštati na pod, ali ga je čuvar ukorio i naredio mu da se udalji.

Nastavio sam hodati i prebacivao sam torbu iz jedne ruke u drugu. Bio sam umoran jer se nisam uspio naspavati unatoč tableti za spavanje koju sam popio. Osjećao sam laganu bol u zadnjem dijelu glave. Nisam predvidio tu vjerojatnost iako sam tokom proteklih godinu dana uračunavao sve moguće situacije današnjeg dana. Nisam otišao potražiti nešto protiv bolova zbog straha da me Komisija ne pozove u međuvremenu.

Dok sam šetao hodnikom, približio sam se čistaču koji je s entuzijazmom polirao cipele Komisije (tako sam ih nazvao u sebi i nasmijao se zbog toga) i vidio sam da ih okreće kako bi polirao i potplate.

Vratio sam se do čuvara, spustio torbu na pod, dao mu cigaretu i zapalio sebi jednu. Ostao sam pušiti kraj njega. Brzo nakon toga čistač mu je donio ispolirane cipele. On ih je primio pažljivo i odnio ih unutra. Nakon nekog vremena izašao je s pladnjem punim praznih šalica, odnio ga u bife i ponovno sjeo u svoju stolicu.

Pretpostavio sam da sam jedini koji je taj dan imao razgovor s Komisijom jer je sat pokazivao na pola dvanaest, a nije bilo nikog osim mene. Tada mi je palo na pamet da u tom trenu razgledavaju moj slučaj što me počelo mučiti još više jer je značilo da već imaju izgrađeno mišljenje o meni. Budući da je bilo više razloga da ta slika bude negativna, vjerojatnost da na neki način poboljšam njihovo mišljenje o sebi svojom pojavom bila je mala. Znao sam da raspolažu izvještajima o meni, ali bez obzira na to, shvatio sam da moja sudbina ovisi o predstojećem razgovoru s njima. No to nije značilo da sam inzistirao na njemu jer mi je bilo rečeno da je on neizbježan. Upravo zbog toga sam i došao.
Točno u podne čuvar je ušao u sobu, zatim je odmah izašao i pitao me za ime. Onda mi pokaže da uđem.

Uzeo sam torbu desnom rukom, a lijevom sam namjestio kravatu. Nabacio sam samouvjereni osmijeh na lice, stavio ruku na bijelu porculansku kvaku koju sam pogledao na desetke puta tijekom protekla tri sata, i ušao u sobu.

Već sam tad napravio dvije pogreške.
U svojoj zbunjenosti, koju sam bezuspješno pokušavao sakriti, zaboravio sam zatvoriti vrata za sobom. Tada sam čuo da ženski glas u blizini govori delikatno:
„Zatvorite vrata, molim vas."
Pocrvenio sam, okrenuo se, primio kvaku lijevom rukom i gurnuo vrata prema van, ali nisu se zatvorila. Brava je bila stara i trebalo je gurnuti malo jače. U desnoj ruci mi je bila torba, pa sam pritisnuo vrata koljenom, dok mi je znoj curio niz lice. Tada sam ponovno čuo isti taj delikatni ženski glas:
„Spustite torbu na pod i iskoristite obje ruke."

Tada sam shvatio da sam izgubio prvu rundu.

Znao sam da će mi Komisija postaviti nekoliko pitanja, ali njihov cilj nije bio jednostavno procijeniti stupanj moje informiranosti, već istražiti koje su ključne točke moje osobnosti i kolike su moje mentalne mogućnosti. Iako je bitan, sadržaj odgovora nije sve, nego je također bitna sposobnost snalaženja.

Kao što sam već rekao, zadnju godinu dana sam se na različite načine pripremao za ovaj dan. Posvetio sam se proučavanju jezika kojim se Komisija služi tijekom svojih razgovora. Obnavljao sam znanja iz raznih područja, čitao sam o filozofiji, umjetnosti, kemiji i ekonomiji. Postavljao sam si desetke proturječnih pitanja i dan-noć sam tražio njihove odgovore. Pratio sam obrazovne emisije i kvizove na televiziji te njima slične kolumne u časopisima i novinama. Puno mi je pomoglo što sam nekom srećom pronašao kolekciju „Vjerovali ili ne" svog brata koji je dvadeset godina stariji od mene. Sačuvao je i spremio na veliku hrpu zavezanu gumenom vrpcom svaki broj od prvog objavljivanja prije trideset godina.

Ali nisam stao na tome, nego sam pokušao dobiti jasan dojam o radu Komisije kroz istraživanje onih koji su već obavili razgovor s njima. Iako sam znao da ih je puno, uspio sam uspostaviti kontakt samo s nekoliko njih. Većina je porekla da su se ikada javljali pred Komisiju, a neki su porekli čak njeno postojanje. Drugi su tvrdili kako se više ne sjećaju detalja pa su njihove izjave bile nejasne i proturječne. Nisu mi puno pomogle niti mrvice informacija koje sam dobio iz različitih izvora. Jedino što sam uspio iskopati bilo je da Komisija nema određena pravila za rad.
Smatrao sam da ako prikupim informacije o njenim članovima, mogao bih dobiti točniju sliku o njihovim sklonostima i smjerovima razmišljanja, ali sam tada naišao na veo tajni koji je otkrivao jedino njihova imena. Svatko koga sam upitao o njima pogledao me sa sažaljenjem.

Ali svi su bili mišljenja da Komisija postavlja majstorske zamke svakome tko se pojavi pred njom. To je značilo da scena s vratima koja se nisu zatvarala nije bila slučajnost, već im je još prije nego što je razgovor započeo otkrila moju zbunjenost i bespomoćnost.

Možete zamisliti u kakvom sam stanju bio kada sam nakon svog fijaska stao ispred njih sav obliven znojem. Najčudnije od svega bilo je što sam usred poraza pronašao olakšanje. Kao da se dio mene bojao uspjeha. Ali to nije smanjilo moju zbunjenost ili moju žarku želju da steknem priznanje ljudi koji su se poredali za dugačkim stolom ispred mene.

Zaista ih je bilo puno, ali se nisam mogao skoncentrirati, tako da ne znam točno koliko. Neki su razgovarali tiho, drugi su prelistavali papire ispred sebe, dok je većina njih nosila velike tamne naočale. Činilo mi se da su mi neka lica poznata, možda iz novina ili časopisa. Shvatio sam da poznajem vlasnicu delikatnog glasa s nekog događaja. Mislim da joj tada nisam obratio posebnu pažnju, a sada me gledala i dala mi prijateljski osmijeh, ili barem mi se činio takvim.

Nisam se iznenadio kad sam vidio i časnike. Crvene lente sa zlatnim koncima koje su bile prišivene na ovratnicima odavale su njihov visoki čin.

Između njih sjedio je oronuli starac koji je držao papir toliko blizu svojih debelih naočala da ga je gotovo zalijepio za njih. Pretpostavio sam da je dokument koji je pokušavao pročitati sadržavao informacije o meni.

Starac je završio s čitanjem, ili je prestao pokušavati, i ostavio papire na stolu. Okrenuo se na lijevu stranu, onda i na desnu, i njegove kolege su shvatile da je sastanak počeo pa su prestali razgovarati i uperili poglede u mene.

Gledao sam usne starca. Njegovo blijedo lice činilo mi se potpuno beživotno.

Rekao mi je: „Na početku ovog sastanka htio bih izraziti svoje zadovoljstvo, koje moje kolege dijele, što ste odabrali pojaviti se ispred nas. Naravno, to ne znači da ćemo prihvatiti vaše gledište jer to ovisi o mnogim stvarima i tu smo danas kako bismo donijeli odluku. Ono što želim pojasniti je da javljanje pred Komisijom, kao što je svima jasno, nije obavezno. U današnje vrijeme svatko raspolaže potpunom slobodom izbora. Vaš izbor izraz je zdravog prosuđivanja i pronicljivosti. To je bitan pokazatelj koji ćemo uzeti u obzir tijekom naše procjene. Ali prvo, htjeli bismo čuti koje je Vaše mišljenje o tome."

Od raznih izvora saznao sam da Komisija traži da svatko izloži svoje razloge i motive javljanja. Zato sam pripremio odgovor unaprijed.

Budući da sam očekivao da će Komisija biti svjesna toga, razmišljao sam dugo vremena prije nego što sam odlučio kako ću odgovoriti. Htio sam izbjeći banalne odgovore koje su već čuli i čiji je očiti cilj laskanje. Tražio sam jedinstveni odgovor koji zvuči jednostavno i spontano, kao da me postavljeno pitanje iznenadilo. Htio sam njime izraziti svoju pouzdanost i iskrenost i dati im točnu sliku o sebi, ali da se ne dotaknem nekih konkretnih tema, kao na primjer koji su pravi razlozi za neke moje postupke. Moj cilj bio je ukazati na te stvari na način da se oslobodim odgovornosti od svega što bi moglo loše utjecati na moju sliku i istovremeno potaknuti članove Komisije da sami zaključe ono što mi se činilo njima prihvatljivim.

To je bio zapravo dosta težak zadatak s obzirom na njihove posebne mehanizme i mogućnosti da saznaju sve o meni.

Progutao sam slinu nekoliko puta prije nego što sam progovorio. Glas mi je bio toliko tih da se starac nagnuo prema naprijed, stavio ruku na desno uho i rekao: „Oprostite, ali ne čujem dobro na jedno uho. Možete li govoriti malo glasnije?"

Ispunio sam njegovu zamolbu i dao unaprijed pripremljen odgovor. Nepotrebno je spominjati da sam zaboravio reći puno toga, prvo zbog svoje napetosti, i drugo zbog napora da ne napravim veliku pogrešku dok govorim njihovim jezikom.

Bitno je da sam uspio ocrtati općenitu sliku o sebi i o svom životnom putu koji je krenuo u smjeru koji nisam mogao promijeniti. Objasnio sam im kako sam imao velike snove, kako sam želio razvijati svoje vještine i zatim ih iskoristiti na najbolji mogući način, te nisam propustio nabrojiti načela i moralne principe kojima sam se rukovodio.

Na kraju sam se dotaknuo teme nesreće koja me pogodila i uzrokovala moju bolest. Ispričao sam kako je glavni razlog mog oboljenja bio ogromni jaz između moje ambicije i stvarne sposobnosti, što me dovelo do toga da mi je sve toliko dosadilo, da je jedino rješenje bilo promijeniti svoj život u potpunosti.

Svom govoru sam dodao izvježbani dramatični pokret – uzeo sam torbu i izvadio iz nje hrpu certifikata i diploma iz različitih izvora koje su dokazivale sve informacije koje sam izložio.
Iako je većina dokumenata bila na arapskom, ja sam govorio o njima koristeći jezik Komisije. Njeni članovi slušali su me zainteresirano dok su prelistavali papire koje sam stavio ispred njih. Primijetio sam da plavi gospodin sa šarenim očima koji je sjedio starcu slijeva nije obraćao pažnju na papire, već je pregledavao fascikl koji je nesumnjivo sadržavao tajne izvještaje o meni.
Nizak i ružan član Komisije koji je sjedio predsjedniku zdesna dignuo je pogled prema meni i obratio mi se neprijateljskim tonom:
„Ja Vas ne mogu razumjeti. Izgleda da ste prošli kroz puno toga i evo Vas, u tim godinama pokušavate početi iznova. Zar ne smatrate da je već kasno za to?"
Odgovorio sam mu gorljivo:
„Mnogi počinju živjeti novi život iza četrdesete. Zapravo, to nije novi život u pravom smislu, već završetak proteklog poglavlja i cvjetanje raznolikih sposobnosti koje posjedujem. To svakako može biti protumačeno kao prirodni razvoj moje osobnosti."

Promrmljao je ljutito. Dopala mi se ta njegova zloba prema meni. Imao sam neki osjećaj da sam ga dirnuo kada sam istaknuo svoje vještine i još više kada sam potvrdio svoje riječi diplomama koje su izdale cijenjene i utjecajne strane.

Nastavio sam razmišljati u tom smjeru i shvatio da je gospodin u mladosti možda bio na mom mjestu. Komisija ga je odobrila, ali nije uspio ispuniti njena očekivanja pa je ostao jedan od njenih članova i ništa više. Unatoč značaju i ogromnom utjecaju Komisije, mnogi, uključujući i mene, smatraju kako je biti njen član jasan pokazatelj istrošenog talenta i potpunog neuspjeha.
Starija gospođa dostojanstvenog izgleda sjedila je za najdaljim lijevim krajem stola do debelog gospodina u bijelom sakou koji je prekrižio noge i buljio u strop kao da nije prisutan. Pitala me:
„Znate li plesati?"
„Da, naravno", odgovorio sam.
Ljutiti niski gospodin se ubacio:
„Pokažite nam onda."
„Koju vrstu plesa?" pitao sam.

Odmah sam procijenio kako sam pogriješio tim pitanjem. Koja vrsta plesa... kao da sam imao izbora!

Pokrenuo sam se bez razmišljanja i nadao se da će mi brzina i finoća biti od pomoći. Nisam imao ništa drugo pri ruci pa sam zavezao svoju kravatu oko struka, točno iznad zdjelice gdje je tijelo najfleksibilnije. Namjestio sam čvor kravate na jednu stranu poput profesionalne plesačice, zatim sam shvatio da taj položaj daje veliku prednost jer dijeli trbuh od stražnjice i daje svakome veliku mogućnost za samostalne pokrete.

Počeo sam izvijati struk i istovremeno lagano podizati stopala u zrak. Gledao sam ih kroz ramena dok sam dizao ruke iznad glave. Neko vrijeme sam plesao entuzijastično, čak sam i pokušao pucnuti prstima. Bio sam toliko zadubljen u ples da nisam primijetio kakav je dojam članova.

Iznenada je predsjednik koji ne čuje i ne vidi odmahnuo rukom i rekao: „Dosta je."
Tada se jedan časnik, kojemu je gotovo cijelo lice bilo sakriveno iza velikih tamnih naočala, nagnuo naprijed i rekao mi: „Iz dokumenata koji su ispred nas znamo skoro sve o Vama. Postoji samo jedna stvar koja nam još uvijek izmiče, a to je gdje ste bili tijekom te godine. Biste li nam rekli?"

Iskoristio sam vrijeme dok sam skidao kravatu sa struka i vezao je oko vrata da razmislim nabrzinu na koju točno godinu misle. Prema mojim saznanjima o jeziku Komisije, časnik nije mislio na tekuću godinu. Nije naveo konkretnu godinu, što mi se činilo kao zamka, pogotovo jer ne mogu zamisliti da u izvještaju o meni mogu biti bilo kakvi propusti.

Nisam mogao zamoliti za pojašnjenje, a da ne upadnem u zamku. Morao sam odrediti na što misle, i to brzo.

Bilo mi je iznimno teško pa sam odlučio isključiti nekoliko godina na temelju mojeg broja godina, kao na primjer '48. i '52. Na taj način sam suzio krug barem malo. Ostale su '56., '58., '61. i '67. Prije nego što me očaj obuzeo u potpunosti, sinuo mi je sažeti odgovor koji nije bio daleko od istine.
„Bio sam u zatvoru."

Iako je bio kratak, izgleda da je moj odgovor bio dovoljan. Nitko nije postavio dodatna pitanja i činilo mi se da atmosfera više nije toliko neprijateljska kao na početku. Nisam mogao točno procijeniti pogled člana sa šarenim očima, ali kao da je bio pomalo podrugljiv. 

Vidio sam kako crvenom olovkom piše na papiru ispred sebe, zatim se nagnuo prema predsjedniku, šapnuo mu nešto u lijevo uho na koje dobro čuje i dodao papir niskom gospodinu.
Predsjednik mi se obratio strogim tonom: „Čuli smo Vašu opširnu priču o Vašim vještinama i talentima. Ali kod sebe imamo izvještaje prema kojima niste mogli uspješno imati spolni odnos s određenom ženom. Informacija je provjerena jer je njen izvor upravo ta žena. Koje je Vaše objašnjenje?"

Pitanje me uhvatilo nespremnim. Bio sam zbunjen jer navedeni problem nije mi se dogodio samo s jednom ženom, već s više njih i iz različitih razloga. S obzirom na to da je Komisija bila jako marljiva u obavljanju svog posla, moj odgovor bi morao biti konkretan. Ali kako, ako nisam znao koja žena je u pitanju?
Upravo me niski gospodin potaknut svojom mržnjom prema meni izvukao iz situacije. Nije se mogao strpiti i rekao je: „Možda je impotentan."
Ali član plave kose nije se složio s njim, približio se do uha predsjednika i prošapnuo mu: „Najvjerojatnije je..."
Nisam upio čuti ostatak rečenice, ali mi nije bilo teško zamisliti ga.

Član plave kose mi je pokazao da se približim kako bih stao točno ispred njega, zatim mi je naredio da skinem hlače. Tako sam i napravio. Spremio sam ih na rub prazne stolice i stao sam ispred njega u donjim gaćama, čarapama i cipelama.

Nastavili su buljiti u mene kao da su očekivali još nešto. Pokazao sam na gaće i pitao: „Njih isto?"
Plavi je kimnuo glavom. Skinuo sam gaće i ostavio ih kod hlača, a članovi Komisije uperili su poglede u moje gole dijelove.
Plavi mi je rekao da se okrenem leđima prema njemu. Zatim mi je naredio da se sagnem. Osjetio sam njegovu ruku na svojoj stražnjici. Rekao mi je da se nakašljem. Onda sam osjetio njegov prst u sebi.

Kada je izvukao prst, uspravio sam se i okrenuo se. Vidio sam kako se Plavi pobjednički obratio predsjedniku: „Jesam ti rekao?"
Tada se starac prvi put nasmijao i svi su počeli razgovarati u isto vrijeme i zbog galame nisam uspio čuti što govore. Na kraju je predsjednik kucnuo o stol da prekine razgovore. Kada je sve utihnulo, rekao je: „Živimo u stoljeću koje je bez sumnje najveličanstvenije u povijesti čovječanstva što se tiče važnosti i broja događaja, ali i njihovih posljedica koje tek slijede. Po čemu – na primjer ratovima, revolucijama i izumima – će se ovo stoljeće pamtiti u budućnosti?"

Iako je pitanje bilo teško, odahnuo sam jer sam u njemu vidio priliku da istaknem svoju informiranost o meni omiljenim temama.
Odgovorio sam: „Ovo je pitanje dragocjeno. Mogu nabrojati više stvari."

Plavi se ubacio: „Želimo čuti jednu stvar koja je prisutna na svjetskoj razini što se tiče njenog utjecaja ili utjelovljenja plemenitih i vječnih doprinosa civilizaciji ovog stoljeća."
Nasmiješio sam se i rekao: „Cijenjena gospodo, točno tu se skriva prepreka. Možemo spomenuti Marilyn Monroe jer je ta američka ljepotica bila svjetski kulturni fenomen. Ali ovo je prolazna pojava koja je došla i otišla. Standardi ljepote mijenjaju se svakodnevno pod utjecajem talenata kao što su Dior i Cardin. Ljudsko biće samo po sebi je kratkovječno i ta naša crta nas udaljuje od favoriziranja arapske nafte koja će se jako brzo iscrpiti. Možemo navesti osvajanja svemira, iako to postignuće još uvijek nije dovelo do ničeg značajnog. Iz istog razloga možemo preskočiti mnoge revolucije. Možda zastanemo kod Vijetnama, ali to nikako ne savjetujem jer sigurno će nas nepotrebno zavući u ideološke vode.

Govorim vam sve to jer ste tražili jednu stvar po kojoj će se naše stoljeće pamtiti. Ali da bi se to nešto zapamtilo, znači da bi moralo biti prisutno i u budućnosti.
Zbog toga moramo krenuti u drugom smjeru i bez problema ćemo pronaći pravi put. Nažalost, taj je put dugačak i prenatrpan poput ceste prema aerodromu – sa strane su mnogobrojni plakati i znakovi koje nose različita imena kao Philips, Toshiba, Gillette, Michelin, Shell, Kodak, Westinghouse, Ford, Nestle i Marlboro.

Pretpostavljam da se slažete sa mnom da cijeli svijet koristi izume koji nose ta imena, kao i da divovske korporacije koje ih proizvode naizmjence koriste svijet na način da pretvaraju radnike u robote, korisnike u brojke i države u tržišta. Stoga, ti su izumi simbol naučnih i tehnoloških postignuća našeg stoljeća. Štoviše, oni neće odumrijeti ili iščeznuti jer su stvoreni da opstanu. Što ćemo onda odabrati?"

Stao sam nakratko i pogledao ih, zatim sam nastavio dramatično: „Ništa."
Članovi Komisije počeli su negodovati pa sam dignuo ruku i rekao:
„Pričekajte, gospodo! Nisam mislio na to da ne mogu odgovoriti na pitanje poštovane Komisije, već na to da odabranik nije među spomenutim imenima."
Nakon kratke pauze rekao sam: „Kao odgovor na vaše pitanje, cijenjena gospodo, reći ću jednu riječ sastavljenu od dva dijela: Coca-Cola."
Pričekao sam komentare na svoj odgovor, ali nitko nije progovorio pa sam nastavio:
„Gospodo, između onoga što sam nabrojao nećemo uspjeti pronaći nešto što toliko uspješno utjelovljuje civilizaciju ovog stoljeća, njegova postignuća i čak budućnost, kao ta mala profinjena bočica koja stane u svačiji šupak."

Nasmijao sam se i očekivao da će mi članovi uzvratiti zbog šale, ali i dalje su me nijemo gledali pa sam nastavio govoriti:
„Možete je pronaći u gotovo svakom kutu svijeta, od Finske ili Aljaske na sjeveru do Južne Afrike i Australije na jugu, ali vijest o njenom povratku u Kinu nakon tridesetogodišnjeg odsustva obilježila je povijest stoljeća. I dok se riječi bog, ljubav i sreća razlikuju od zemlje do zemlje i od jezika do jezika, Coca-Cola svugdje i na svim jezicima zvuči isto i znači istu stvar. Osim toga, njeni sastojci nisu ugroženi jer ih čine biljke koje je jednostavno uzgojiti. Njen okus se neće promijeniti zbog moći stvaranja navike približne ovisnosti.

Od svog nastanka Coca-Cola se povezuje s glavnim događajima stoljeća i dosta često sama ih oblikuje. Ljekarnik po imenu Pembertom ju je napravio u Atlanti koji je glavni grad države Georgije i rodni grad američkog predsjednika Cartera, kao i Ku Klux Klana. To se dogodilo 1886., iste godine kada je završen Kip slobode koji je postao simbol novog svijeta.

Ta je bočica jedan od prvih plodova „oslobodilačkog" rata u koji su se Sjedinjene Američke Države upustile van granica svojih teritorija nakon pobjede nad Indijancima. U pitanju je rat protiv Španjolaca na Kubi koji je završio 1899. proglašenjem „neovisnosti" Kube, Puerto Rica i Filipina. Američki vojnik koji se slučajno zvao Benjamin Franklin, poput velikog američkog filozofa iz prošlog stoljeća, naišao je na bocu gaziranog napitka od banane. Odmah nakon svog povratka u SAD, uspio je steći pravo da flašira novi proizvod u boce koje su vremenom mijenjale svoje oblike dok na kraju nisu preuzele poznati oblik takozvane siluete „žene s uskom haljinom".

Možda je upravo Coca-Cola prvi proizvod koji je razbio zastarjela shvaćanja oglašavanja prema kojima su se isticale jedino karakteristike reklamiranog proizvoda, i s time je položio temelje vodeće suvremene umjetnosti, a to je oglašavanje. Ali sigurno je Coca-Cola bespovratno uništila dugogodišnju iluziju o vezi između žeđi i temperature svojim sloganom: „Žeđ ne poznaje sezone". Ona je bila ta koja je prva iskoristila radio i osvijetlila gradove neonskim reklamama, producirala filmove i televizijske emisije, i prva je pozdravila nove zvijezde i ljubimce poput glumaca, Beatlesa, pionire rock 'n' rolla, twista i popa.

Upustila se u dva svjetska rata iz kojih je izašla kao pobjednica. Zabilježila je prodaju od pet milijardi boca tijekom sedam godina Drugog svjetskog rata. Zatim je doletjela u Europu na krilima Marshalovog plana koji je američkim proizvodima i kreditima pomogao Starom kontinentu da se izvuče iz deficita nastalog uslijed rata.

Čvrsto je zauzela svoje mjesto na vrhu potrošačkog društva zajedno s automobilima Ford, olovkama Parker i upaljačima Ronson. U trenutku kada je nastala era masovne kupovine, obročnog plaćanja i utrka za najvećim i najnovijim automobilom s najvećim prtljažnikom u koji stane što više proizvoda, koji će napuniti najveći mogući hladnjak, Coca-Cola je predstavila na tržište obiteljsko pakiranje „Maxi".

Kada su se SAD uključile u novi „oslobodilački" rat u Koreji, Coca-Cola je izumila svoju limenku kako bi se vojnicima željeni napitak spuštao padobranima s neba. Ali značaj te limenke ne staje kod slike koja je postala simbol junaštva i muškosti – Amerikanac koji otvara limenku zubima, niti kod utjecaja koji je pokazala tijekom rata u Vijetnamu. Najbitnije od svega je to što limenka označuje dolazak doba „praznine" u kojoj potrošač jednostavno baca pakiranje proizvoda nakon što ga upotrijebi.

Bez sumnje, uspjeh Coca-Cole temelji se na piramidi hijerarhije koju je primijenila na samom početku. Glavna tvrtka stoji na vrhu, a ispod se nalaze samostalne tvrtke koje se bave flaširanjem i distribucijom. Taj jedinstveni model joj je pomogao ne samo da dobije neophodno financiranje za pokrivanje američkog tržišta u prvim godinama već i da se izmakne iz Roosveltove kampanje protiv monopola, i najbitnije od svega – da pokori svijet. 

Za ulazak na svjetska tržišta Coca-Cola računa na osnivanje neovisnih lokalnih franšiza kojima rukovode poznati kapitalisti u svakoj zemlji. Ta strategija je zabilježila ogromne uspjehe među kojima i nacionaliziranje te američke bočice. Sigurno ste čuli priču o Japancu koji je ostao ushićen kad su mu u nekom pariškom restoranu poslužili Coca-Colu. Čovjek je zaista pomislio da mu iz uprave restorana odaju posebnu čast kad su naručili iz Tokija i dostavili avionom nacionalni napitak njegove države.

Još jedan dokaz o značaju te bočice je članak objavljen u studenom 1976. na stranicama poznatog francuskog lista La Monde Diplomatique. Članak navodi kako je predsjednik Coca-Cole među direktorima velikih američkih korporacija koji su zajednički pripremali Jimmyja Cartera za predsjednika SAD-a.

Siguran sam da ste pročitali taj članak u kojem se tvrdi da su direktori navedenih korporacija osnovali komisiju od deset političara među kojima su i sami predsjednik Jimmy Carter i njegov potpredsjednik Walter Mondale. Oni su bili američki predstavnici takozvane „Trilateralne komisije" koju je 1973. osnovao David Rockefeller. Donedavno je njen rukovoditelj bio savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a profesor Zbigniew Brzezinski. Ta se komisija naziva „Trilateralna" jer objedinjuje Sjevernu Ameriku, Zapadnu Europu i Japan u zajedničkoj svrsi da se suprotstave državama Trećeg svijeta i lijevim snagama u Zapadnoj Europi.

Ako je takav utjecaj Coca-Cole u najvećim i najmoćnijim državama u svijetu, možete zamisliti njen status u državama Trećeg svijeta i pogotovo u malim i siromašnim državama poput naše.
Naše pravo je da vjerujemo u ono što se govori o toj profinjenoj, nevinoj bočici, i o njenoj ključnoj ulozi u tome na koji način živimo, koji okusi nam se sviđaju, koji kraljevi i predsjednici upravljaju našim državama, čak i u koje ratove se uključujemo i koje paktove potpisujemo."

Činilo mi se da je tišina u potpunosti zavladala nad Komisijom i da sam vjerojatno ja razlog za to. Pričao sam više nego što sam trebao. Ali ubrzo sam osjetio da sam „stao na nekoga" kao što kažu u Komisiji kada žele reći da je netko nenamjerno nanio uvredu ili učinio pogrešku.

Još uvijek sam stajao bez gaća i hlača pred Komisijom, i osjećao sam se potpuno golim u pravom i u figurativnom smislu riječi. Bio sam u njihovoj milosti.
Najčudnije od svega mi je bilo što me u zadnjim trenucima preplavio nejasni osjećaj da im mogu nanijeti udarac ili da na neki način mogu uzvratiti njihovom udarcu.
Niski gospodin je pročistio grlo. Rekao bih da je nepodnošljivost postala obostrana. Okrenuo se prema starcu za dopuštenje, zatim mi se obratio s prividnom ljubaznošću:
„Vaš sveobuhvatni odgovor otkriva nam Vaše temeljito poznavanje aktualnih problematika. Nadamo se da ćete isto tako uspjeti snaći se (i tu nisam mogao suzdržati svoj osmijeh) i kod pitanja koja se tiču povijesti."

Oči Plavog su u tren zablistale. Rekao je svom kolegi: „Ako mi dozvoliš..." i obratio mi se:
„Sada ćemo vidjeti to. S obzirom na značaj koji ste odali piramidi hijerarhije, neka naša sljedeća tema bude Kufova piramida. Nimalo ne sumnjam da biste htjeli sjesti na njen vrh, ali osjećajte se slobodnim da počnete iz koje god točke gledišta želite."
Isprva sam se razveselio jer znam mnogo o toj temi zato što sam Egipćanin i mogao sam govoriti o njoj i u snu (to jest bez ikakvih problema). Ali nešto mi je govorilo da me očekuje neka zamka. Molio sam Boga da mi pomogne izbjeći je i popraviti loš dojam koji sam ostavio. Čini se da je čuo moju molitvu jer sam počeo govoriti sigurno i uvjereno:
„Arheološki kompleks koji se sastoji od tri piramide i Velike sfinge izgrađen je prije pet tisuća godina i još uvijek je misterij koji zapanjuje čovjeka i svjedoči genijalnosti svojih stvoritelja.
Bez sumnje, svi smo pratili zadnji neuspješni pokušaj američkih znanstvenika da razotkriju taj misterij koristeći najsuvremeniju tehnologiju.

Znanstvenici još uvijek raspravljaju o tome kako su piramide izgrađene i koja je zapravo njihova svrha. Po nekima služili su kao opservatoriji. Davidson tvrdi da je površina Kufove piramide osmišljena da odbija sunčevu svjetlost i na taj način služi kao sunčani sat koji pokazuje vrijeme sjetve i berbe.

Stoga, najvjerojatnija je namjena piramida ovjekovječenje imena faraona i očuvanje njihovih tijela. Očito su piramide izgrađene da posluže kao vječne grobnice. Kufu je uspio osigurati besmrtnost svog imena više od bilo kojeg faraona, ali njegova piramida nije ispunila svoju osnovnu svrhu očuvanja njegovog tijela koje je nestalo unatoč genijalno isprepletenoj unutarnjoj mreži prostorija i prolaza.

Od Herodota znamo da je građevinsko kamenje Kufuove piramide bilo prenošeno rijekom Nil. Sto tisuća radnika radilo je deset godina da bi izgradili taj prolaz. Zatim se kamenje dizalima prenosilo s kata na kat.

Nema svjedočanstva da su u bilo kojoj dobi njihove povijesti drevni Egipćani koristili druge mehaničke alate osim dizala i kolotura. Upravo zbog toga mnogi smatraju da su veličina piramide i preciznost njene konstrukcije, dokazi o korištenju tajnih mehaničkih sredstava koja su bespovratno izgubljena. A možda je upravo to razlog za rasprave o ulozi koju su Izraelci odigrali u izgradnji piramide. Neki tvrde da je Kufu zapravo bio izraelski car i da je čuvao tu tajnu prema običajima svog naroda koji se od same zore svog nastanka okruživao tajnama što je posljedica neprestanog ugnjetavanja. Drugi smatraju da je Kufu bio egipatski faraon koji se poslužio genijalnošću Izraelaca u rješavanju složenih izazova koje je to arheološko čudo stvaralo.

U stvarnosti inženjerske karakteristike Kufuove piramide svjedoče o naprednoj kreativnosti i dubokom poznavanju inženjerstva s čime se Egipćani nisu mogu pohvaliti, što znači da su se najvjerojatnije oslonili na iskustva Izraelaca. Neki vjeruju da su tada Izraelci bili robovi despotskog Kufua koji ih je prisilio da sagrade njegovu piramidu. Ovo je samo po sebi točka oko koje se i dan-danas raspravlja. Iako je teško poreći despotizam egipatskih faraona o kojem povijest svjedoči, teško je zamisliti da je izgradnja takve veličine i točnosti jedino plod prisilnog rada. Vjerojatnije je da je uzrok duboka religioznost koja postavlja faraona iznad svega.

Zbog toga se pridržavamo teorije prema kojoj je Kufu izraelski car, pogotovo kada znamo da je arhitekt Heminu koji je nadgledao gradnju piramide, njegov bratić.
Na kraju krajeva, to ogromno zdanje izgrađeno od dva milijuna i tristo tisuća komada kamenja simbol je genijalnosti svog graditelja. Postoje dokazi o korištenju bakrenih pila dužine devet koraka za rezanje ogromnih kamenih blokova. Da se danas ti blokovi raskomadaju na manje dijelove i da se postave jedan do drugoga, mogli bi pokriti trećinu dužine ekvatora.
Sigurno je da su tijekom gradnje bile korištene i cilindrične brusilice s kojima su se kameni blokovi urezivali. Činjenica je da suvremene tehnike brušenja još uvijek ne mogu postići preciznost onih koje su veliki graditelji osmislili prije pet tisuća godina. Ovo je samo po sebi čudo."

Osjetio sam kako su se načelna napetost i neprijateljska atmosfera značajno smanjile. Članovi Komisije su me pažljivo slušali. Čak je i debeli gospodin s kraja stola po prvi put spustio pogled sa stropa i pogledao me. A kada sam završio i jedan od časnika me pogledao s odobrenjem, bio sam presretan. Počeli su razgovarati šapćući. U tom trenutku primijetio sam da sam još uvijek gol. Nesigurno sam uzeo svoje gaće i kada me nitko nije zaustavio, obukao sam ih nabrzinu i odjenuo hlače.

Izgleda su donijeli zajednički zaključak koji je Plavi prenio predsjedniku na njegovo zdravo uho. Predsjednik je ukazao na papire koje sam im podijelio na početku razgovora i rekao mi:
„Možete pokupiti stvari. Nemamo više pitanja. Kada se odlučimo o Vašem slučaju, javiti ćemo Vam."

Pokupio sam svoje papire i pokušavao sam izgledati uvjeren u presudu koju će mi dati, ali sam cijelo vrijeme osjećao nelagodu u trbuhu. Izvodio sam nesvjesne pokrete. Bez reda sam trpao papire u torbu, zatvorio je i primio lijevom rukom jer sam se sjetio što mi se dogodilo na početku. Poklonio sam se pred Komisijom bez riječi, otišao do vrata i okrenuo kvaku desnom rukom. Bio sam više nego sretan što sam uspio iz prve. Izašao sam iz sobe i nisam zaboravio zatvoriti vrata iza sebe. Stavio sam torbu na pod i željno zapalio cigaretu.

Znao sam da neću normalno spavati, jesti ili piti dok se Komisija ne izjasni o mom slučaju.

S arapskog prevela Anita Ćosić.

***

Ostatak tekstova iz antologije Naše trube izazvale su tišinu pročitajte na linku.
 

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.