Ponedjeljak
13.10.2008.

Mira Duškova




A+ A-


Suglasja

Ujutro će se probuditi moja majka.
Jedna igla probost će njezino srce,
jedna igla čiji tupi kraj
je u životu,
i oštar – zabijen
u petu smrti.
A ja, na drugom kraju svijeta,
neću osjetiti ništa.
Pit ću kavu ili ću zijevati pospano.
Samo i jedino Newton
dok doručkuje, primit će bol, primit će udar
i srušit će se na zemlju.
U večernjoj emisiji
moja majka će čuti za Newtonovu smrt
koji je u ovom slučaju nosorog.
Čut će za smrt
i dosjetit će se.


Čajna ceremonija

    O, du lieber Augustin,
    alles ist hin.

Ajde da ostavimo čaj
da prelije šalicu,
tanjurić pod njom
Plave cvjetiće da udavimo
Da obojimo stolnjak,
lakiranu nogu stola,
njezinu petu zabijenu u tepih,
poput papučice balerine
Da procuri kroz bijeli tavan
naših susjeda,
njihovih susjeda,
Nakraju ćemo možda primijetiti
da smo ljepljivi od banalnosti…

Nemoj brisati čaj
Da si kažemo "Dosta više"
"Gotovo je"


Razmjena iskustva

Sine,
kako da ti opišem
miris zime,
nakon ove novembarske kiše,
koja je nametnula blato i lišće?
A miris zime
je diskretan,
no osjećaš ga –
oštar i iznenadan.


Do sela mrtvih

stigli smo slučajno –
uobičajenim međuseoskim putem,
polupokrivenim sjenama i žbunjem.
To su bile dvije-tri kuće samo –
s brojevima 6, 7, 8,
napisanim nedavno žutim.
Bilo je tiho
s tihim, iznenadnim vjetrom...

                  Leptiri –
jedini vlasnici
prevalili bi ograde kuća.
Čak su se i duhovi preselili na onu stranu –
u ono daleko življe mjesto.

Zdenac, stari zdenac
bio je pun vode,
ali kante nije bilo.
Izdaleka me je podsjećao
na žednog čovjeka bez ruku.

A mi –
jedini živi već godinama –
jeli smo džanarike
u selu mrtvih,
bobice smo trgali
iz sela mrtvih.

Životvorni sok
lijepio se po prstima
 

Lijep joj je hod ujutro

upio je hladne jesenje uzdahe.
Prekrasan će biti nadolazeći dan, pomislim,
da je bar na trenutak mogu ugledati.
Ne usuđujem se zapričati, nemam riječi
i primijećujem –
vjetar kraj nje ne zastaje uzalud.
Neću moći nikad odgonetnuti
što s lakim koracima nosi.

Nestaju ljudi kraj nje.
Zapravo – nema drugih
koji bi se kretali tako profinjeno
I graciozno u mlijeku jutra.
Da, njezin hod je tako nevjerojatan,
kao da pliva.
Da mogu, nacrtala bih je –
“Rasplesana nimfa u magli”

Lijep je njezin hod uvečer,
dok se vraća u svoj obojeni dom.
Tako primamljivo svijetli njezina kosa
dok se kreće,
I ne sakriva se slučajno mjesec.
Ne mogu joj ništa reći,
nemam riječi,
ali znam da njezina sjajna kosa
od mene krije tajne
koje nikada ne smijem saznati.


° ° °

Bilo je vrijeme kiša – ogromni i
pulsirajući trupovi izjedali su napola
oblake i nebo
Ime mi je bilo Soledad – kineski porculan
od samoće – čak bi me uzdah
mogao slomiti.

Tad sam te pozvala - Mihaela,
vrati veselje, bučne mase,
krsti me novim imenom!

I ti si me čula kroz gusta
prostranstva. Misao ti je zalebdjela
iznad mora i kopna, poletjela je s pticama,
osjetila je govor starog drveća,
šapat trava, siktaj tajni zemlje
I izabrala mi najljepše i čudnovatije ime:
Essa Samoria.
Dođi da te zagrlim, Mihaela,
da nam srca govore čudnim
nepoznatim jezikom.

Prijevod: Ksenija Marković

 

MIRA DUŠKOVA rođena je 1974. u Velikom Trnovu gdje je završila bugarsku filologiju na Sveučilištu Sv. Ćiril i Metod. Živi u Ruseu. Piše poeziju i književnu kritiku. Autorica je zbirki pjesama Isprobavam priče kao haljine (1998), Vježbe na strašilu (2000) i Mirisi i pogledi (2004). Objavljivala je u Književnim novinama, Književnom forumu i Plamenu, kao i u nizu drugih književnih zbornika i almanaha. Prevođena je na engleski, švedski, mađarski i rumunjski. Nositeljica je važnijih nacionalnih književnih nagrada. Članica je Društva bugarskih pisaca.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.