Nedjelja
23.12.2007.

Marija Tomić




A+ A-

Božić u Beču je prava idila. Hilferica je okićena i blješti tako da od lampica ne vidiš semafore, koji vise kao lampioni na nebu. A i nije da ih moraš vidjeti, jer svi auti stoje kao parkirani i ne miču se. To su sve dobri auti. Audi, BMW, Mercedes - jedan do drugog. Nema Stojadina ni Wartburga. Za Božić u Beču dućani rade i do osam na večer, što je istinsko olakšanje s obzirom na uobičajenih šest. Ma, čovjeku da dah stane od ljepote! Na svim izlozima gore lampice, izmjenjuju se mirisi, štandovi pozivaju na konzumaciju alkoholnog pića koje grije kosti po jakom bečkom sjevercu. Takozvani punč u svim okusima. S narančom, jabukom, cimetom ili jagodom. Šta god hoćeš. Buseva k'o u priči. Turisti izlaze k'o vojnici i redaju se ispred štandova, a neki izbezumljeno lutaju po Hilferici jer još nisu stigli kupiti šta su namjeravali, a bus za Čačak već trubi na polazak.

"Jao kako je ovde lepo!", čujem sa svih strana.
"Jeste, mora da se ovde lepo živi!"

Od bilijun dućana koji mi se nude, nemam pojma u koji da uđem. Zapravo, kome ja uopće kupujem poklone? Jedna žena gurne me ogromnom vrećicom iz Reitera. To su oni koji prodaju jastuke i poplune. Mora da je kupila neki veliki poplun. Vjerojatno onaj koji ima šest slojeva, pa skidaš i dodaješ slojeve kako se mijenjaju godišnja doba.

Mama ove godine neće dolaziti za Božić u posjetu. Kaže, ljepše joj je dole, na moru. Ja ću proslaviti sama, a za Novu ću za Zagreb.

Izvadim papirić s popisom na kojem se nalaze dva imena. I to sam uspjela zapisati nakon dva sata razmišljanja. I ponosna sam, jer tu nisu uključeni članovi familije! Njima ionako neću ništa kupiti. Pa znaju oni da nemam love. Bitno da škvadra ne pomisli da sam dekintirana. Pa ne može netko tko živi i radi u Europi biti dekintiran. Ma to ne može biti. "Mora da se ovde lepo živi!"

Jedno od ova dva imena na popisu je moje. To sam naučila od jedne prijateljice Austrijanke na poslu. Rekla je da ona upadne u toliku strku za Božić, da svoje ime mora staviti na popis poklona, jer inače ništa ne bi dobila. Pa si onda to stavi pod bor. Dala mi je termin za kavu u svom kalendaru, pa jedva čekam da joj 17.1. ispričam kako sam poslušala njezin savjet!

Ja nemam bor. Manji bor me košta 200 eura, a poslije ga moram odnijeti na reciklažu i platiti 20 eura za 'odstranjivanje'. Budući da sam dio uništavača tih prekrasnih borovih šuma, moram nešto za to i platiti.

Dakle, preostaje mi jedan poklon. No idem prvo naći nešto za sebe. Nisam sigurna što mi treba, ali u ovoj ponudi, sigurno ću nešto naći. Vidjela sam da ima za kupiti onih vaza uz koje onda idu i čaše za šampanjac. Pa se onako lijepo mogu uložiti u vazu. Budući da nema verzija sa jednom čašom, moram kupiti dvije. Nema veze. Lijepo izgleda.

Noge mi se već smrzavaju, moram pod hitno u neki dućan. Povlačim zadnji dim cigarete prije nego ću ući u Gerngross i bacam ju na pod. Prilazi mi starija gospođa, uređena, u bundi od zečjeg krzna i ljubičastim šalom koji paše uz rukavice.

"Gospodična", obrati mi se, "ja ne znam otkud ste vi, ali mi ovdje ne bacamo čikove po podu." Sve ono i malo krvi koje mi je ostalo nesmrznute, podigne mi se u obraze.
"Ah, oprostite, sad ću ja to...", zajapurim se i pohitam da dignem čik. "Jebem ti babu", pomislim. Pogledam malo bolje, a ono oko mene sve čikovi. Više ne znam koji je moj. Uzmem bilo koji i bacim u kantu na kojoj piše: "Hvala što ne bacate čikove po podu. Čist grad je vaš grad."

Čim sam ušla u Gerngross, pristupio mi čuvar. "Oprostite gospodična, ne možete ući s ovakvom torbom. Možete ju ostaviti tu u našim ormarićima. Ubacite 2 eura i možete dalje." Kakve li komplikacije. Unutra mi je sve. Pa i moj popis. Osim toga, nemam dva eura u komadu za ormarić. Ma, ništa, idem dalje.

Kad sam izašla van opalio me miris punča i tek sam tada shvatila da mi se zapravo jako neodoljivo pije punč sa okusom naranče. I to Koenigspunch, onaj s puno više alkohola.

"Ja bih jedan punč s narančom", zaderala sam se prodavačici koja je na štandu prodavala punč, kobasice i neke lepinje. Škvadra se nagurala na štand, pa nisam baš mogla doći do samog pulta.

U rukavicama s odrezanim prstima pružila mi je kipuću šalicu i pokazala mi prstima broj 9. Vuna odrezanih rukavica nezgodno se savijala na sve strane. Neka tamno zelena boja bora. Koji dođe 200 eura. Izvadim 10 eura i pružim ih, a ona mi veselo uzvrati kovanicu od jednog eura.

"Dankeššššn!" mahne mi uzjapurenog lica, natečenog od masnih kobasica.

Primim čašu, srknem i pročitam papirić: "Ako vratite šalicu, dobijete 2 eura nazad." A joj, a tako lijepa šalica. Nacrtan je konjek, a s druge strane Riesenrad. To je onaj kotač koji se vrti iznad Beča. Bila sam jednom tamo, svega 25 eura po osobi. Ma milina, zadržat ću ja tu šalicu. Hm, kad bolje razmislim, dobar poklon! Ostao je još samo poklon za mene...

Ugledam neku klupicu, potegnem jaknu što niže mogu, da mi se ne zaledi zadnji dio, pa se približim, ali uleti mi neki tipčić s brkovima: "Gospodična, zar ne vidite da tu ima ljudi i nitko ne sjedi? Zar vam nije sinulo da se ovdje ne smije sjediti? Ovo su privatne klupe!"

"Oprostite, nisam znala!", i skočim k'o da me netko upiknuo iglom.

Ispred štanda naguralo se još više ljudi. Sad se tako guraju da i da hoću, ne bih mogla vratiti šalicu. Mmmm, grije me ovaj punč. Dobar je. Vrijedi svaki cent. Svih 900.
Krenem lagano niz ulicu prema sljedećem nizu dućana. Žena ispred mene miriši na neki dobar parfem. Čujem neku buku. Vidim hrpu ljudi ispred P&C-a kako nešto demonstriraju. Lagano se približavam i sve glasnije čujem krikove životinja. Demonstriraju protiv iskorištavanja životinja za bunde i slično. Sjetim se bakice u zečjem krznu. Prava bečka dama. Upicanjena od glave do pete.

"Gospodična", prekine me glas.
"Molim?"
"Jel vi vidite možda oko sebe ljude sa šalicom u ruci?"
"Paaa... ne."
"Pa to vam je zato što su vam tamo označena mjesta gdje smijete piti. Gdje bi došli da svi pijemo po cesti kak nam je volja!"

Pogledam malo bolje i vidim nagurane ljude iza žute linije kako drže šalice i piju. Ali oni imaju plastične šalice, ne kao ja, pravu šalicu sa Riesenradom. Kako imam maniju od ljudi, posrčem cijeli punč u sebe i strpam šalicu u džep.

Porsche na uglu zatrubio je jednoj gospođi koja od lampica nije vidjela semafor i cijela Hilferica se okrenula prema njima. Neki su negodovali zbog gospođe, kako je prelazila preko crvenog vičući: "Jeste vi slijepi?" a drugi su s negodovanjem gledali vozača Porschea, jer očigledno nije učio u školi da se u gradu ne smije trubiti. Bilo je nekih koji su i zastali, u čudu se čudeći pravom događaju. Još naraštajima će se prepričavati događaj iz Hilferice, kako je nastao 'metež' onaj dan 2007. pred sam Božić. Neki su i SMS poruke počeli odmah slati, da obavijeste one na drugom kraju grada. Vidjela sam da u tom metežu nitko nije primijetio kako je jedan čovjek limenku bacio na pod. Nije bilo policajca u blizini, pa nisam podigla tužbu. Ionako mi se već prsti lede, moram brzo naći neki zaklon.

Gle, baš neke čaše se tamo prodaju, ispred dućana! Možda nađem baš ono što meni treba! Pohitam prema tamo. "Pazi kud ideš!" zadere se na mene netko koga sam okrznula mojom prevelikom torbom.

"Oh, pardon, pardon, nije namjerno!"
"Je, je, nije namjerno, znam ja te fore, svi su isti, ja sam isto...", nastavio je pričati taj isti tip a glas mu se pretvorio u mrmljanje kako se udaljavao.

Evo ga, to je to! Dvije čaše utaknute u vazu! Onako se prelijeva iz bijelog u roza staklo! Jao super! Gleda u mene i kao da me čeka, u blještavom izlogu.

"28,99 eura", kaže mi prodavačica, nakon što sam čekala 23 minute i 17 sekundi. Jedva izvučem ledenim prstima novčanicu od 50 eura. Ostaje mi 21 euro i 1 cent. I onaj euro od punča. Nije loše. Nisam puno potrošila na darove ove godine.

Osvrnem se lijevo i desno, da pronađem najbliži put do podzemne. Karta mi vrijedi još 11 minuta, ako se požurim, stići ću. Ali, nekako, noge su mi teške, moram se malo odmoriti. U radijusu od 500 metara nema kafić, ali mislim da sam ugledala javnu klupu. Moram sjesti i pogledati izbliza moje čaše i vazu. Obavezno, pod hitno. Pretrčim ispred Jaguara koji je ionako stajao, ispod lampica svezanih u mašnu iznad lampe, ispod svijetleće reklame za Swarovski i zauzmem mjesto na klupici. Sačekam pet minuta i kako me nitko nije potjerao, počnem vaditi vazu. Jao, kako je lijepa! Prekrasna. Ima dvije čaše, to ću jednog dana iskoristiti, kada ćemo udvoje piti šampanjac za Božić. Ne znam kada i kako i s kim, ali jednog dana sigurno. O da, bit će nam super. Bit ćemo u toplom stanu, svirat će prekrasne Božićne pjesme iz mog CD playera, gledat ćemo si u oči i smijati se smijati do iznemoglosti! Da, i onda će on izvaditi poklon za mene, i ja za njega. I proći će me želja da se vratim kući u Hrvatsku i bit ću sretna tu, u Austriji, u ovoj zemlji blagodati, i imat ću puno prijatelja, i to ne samo stranaca, nego će i pravi Austrijanci biti moji prijatelji, i imat ću novaca i novi auto. I bit ću sretna, i otići ćemo zajedno na bal i slušati i plesati valcer. O, da, kako će mi lijepo biti.....

"Gospodična!" prekine me iz razmišljanja duboki glas. Otvorim oči i vidim velikog visokog čovjeka obučenog u crno s crnom kapuljačom. Ispruži kažiprst prema meni, kao da me opominje i reče: "Znate li vi da je zabranjeno umirati na javnim mjestima?! Pođite smjesta sa mnom!" I pođoh za njim i izgubili smo se u bilijun lampica i zvjezdica uranjajući u tihi šapat snijega.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.