Nedjelja
01.07.2007.

Eduard Pranger




A+ A-

(Ako leptir zamahne krilima u
Vukomeričkim Goricama,
on može uzrokovati uragan
na Floridi)

Dragi moji, veliki i mali, nakon svih sranja koja su se posljednjih petnaestak godina na ovim prostorima dogodila sigurno se pitate kako je sve to zapravo i započelo? Teško pitanje, teško, ali ja ću vam ponuditi svoj odgovor.

Kao da je bilo jučer,  a bilo je to negdje osamdesetih, sjećam se dana kada je Igor, razmaženo debeljuškasto dijete obitelji Francetić s petog kata, dobio psa. Sjećam se i kako je zbog tog psa upao u velike, velike probleme. Njegovi su bili prilično imućni, pa bi Igor uvijek dobivao nešto posebno, nešto o čemu bi ostali klinci iz zgrade mogli samo sanjati; na primjer bicikl s pet brzina, velike metalne sanjke ili pravu kožnu loptu, originalnu balticu iz Italije. Naravno, ostatak društva s igrališta iskreno bi mu zavidio, a on bi jedno vrijeme bio glavna faca. Na kraju, nakon nekog vremena svoje bi blago ipak podijelio s njima i sve bi bilo u najboljem redu.

Tog psa, malenog zaigranog crnog štenca s dugim čupavim klempavim ušima, nije dao nikome. Šetao ga je na lijepom kožnom crvenom povocu oko zgrade svaki dan, šepirio se i pravio važan, a ostale klince totalno je ignorirao. Naravno, oni su ga prvo nagovarali da im ga dâ samo malo, tek da se poigraju s njim, ali bez uspjeha. Strpljivo su onda čekali još tjedan-dva, ali Igor psa nije dao nikome. Tada su ga ucijenili da će ga reći predsjedniku kućnog savjeta da je baš on razbio staklo na stubišnim vratima, ništa. Onda su mu zaprijetili da će ga istući, bez uspjeha, Igor je bio još tvrdoglaviji. Jednoga dana dosjetili su se i dogovorili da ga jednostavno ignoriraju. Nitko nije smio s njim progovoriti niti riječ, kao da ga nema. Bilo je nekih sitnih pokušaja potajnog druženja, mali mu se Ivek s prvog kata htio dodvoriti, ali ostatak društva ga je isto popodne lijepo nalupao u podrumu i tako ga naučilo pameti. Sve u svemu, ništa nije pomoglo sve dok se Dule, najstariji od djece, jednoga dana nije dosjetio rješenju.

- Dečki, ak nam ne da pesa onda bumo mu ga otrovali!

Klincima je bilo žao psa, ali Dule je bio Dule - vođa, njega se slušalo. I baš je on od kuće donio kobasicu i napunio je otrovom za štakore kojeg je bio pun podrum.
I to je bilo to, Igor je ostao bez psa. Nije ga bilo jedno određeno vrijeme, a onda se, krajem ljeta, pojavio. Tada su klici njega ignorirali, pravili se kao da ga nema, pa se, jadan, morao dobro pomučiti da ga prime natrag u društvo. Ulizivao im se, plaćao sladolede, posuđivao bicikl i sve se napokon vratilo na staro.

* * *

Zašto vam sve ovo pričam? Pa, nedugo nakon tog događaja sa psom do tada mirna, stabilna, bogata i uzorna bračna zajednica, obitelj gospodina Francetića, upala je u velike, jako velike probleme. Kao što rekoh, bili su imućna obitelj. Živjeli su u peterosobnom stanu, imali vikendicu na moru, lijep velik automobil i izbjegavali su svaki kontakt s ostalim stanarima. Gospodin Franjo je, sjećam se, bio direktor jedne veće državne firme tako da gospođa Helena nije morala raditi. Ona se bavila kupovinom, uređivala se i kod kuće odgajala jedino dijete. Bila je mlada i lijepa žena, lijepa poželjna i usamljena. Muž je često službeno izbivao, nije ga bilo i po nekoliko dana, pa i tjedana i zbilo se ono neminovno – gospođi Heleni dogodio se ljubavnik. E sad, kako je ta informacija pronašla put do gospodina Franje ostalo je vječitom tajnom, no po svemu sudeći tu su svoje prste sigurno umiješali jalni susjedi. Uzorna, i do tada sretna obitelj, bila je pred raspadom. Prvih mjesec dana uopće nisu razgovarali. Onda se šutnja pretvorila u glasne prepirke, pa oštre razgovore i na kraju žučne svađe i predbacivanja. Susjedi kao susjedi, jedva su to i dočekali.

I tako, vrijeme je prolazilo, a Francetići su svojim svađama zabavljali cijelu zgradu. Materijala za ogovaranje bilo je na pretek, ta zidovi u tim socijalističkim spavaonicama bili su tanki kao flis-papir. Naposljetku, kako to obično i biva, svakog čuda tri dana dosta. Svakodnevna i danonoćna dernjava i lupa iz njihova stana počela je susjedima polagano ići na živce. Ne zna se tko, ali netko je napokon pozvao miliciju. Uniformirani drugovi su došli, smirili svađu, ispisali podatke i otišli. I tako nekoliko puta sve dok jednoga dana na vrata predsjednika kućnog savjeta Simića, nije pokucao visok čovjek u odijelu.

- Dobar dan, ja sam Stojsavljević iz socijalne službe. Možemo li malo porazgovarati?

Kad su sjeli objasnio je da je tu zbog Francetića, da je centar za socijalni rad zabrinut za dijete i da mu trebaju podaci i mišljenje nekoliko susjeda, a svakako predsjednika kućnog savjeta. Stari je Simić jedva dočekao priliku. Uz ono što se stvarno događalo nakitio je barem još toliko, pa i više.

- Znate, drug Francetić nije naš, ako znate što vam hoću reći, a prema meni se odnosi kao da me i nema, bahat je i arogantan. Možda je to po nacionalnoj osnovi, ne znam. Čujte, nije moje da vas učim poslu, ali možda bi trebalo ispitati otkud njemu tako mladom novi auto i vikendica na moru. Osim toga, nikad ga nema kod kuće, a kad dođe onda tek počinju sranja. Nikad mira, nikad! Znate, ja sam vam invalid u boračkoj i imam spomenicu. Prošao sam svašta u ratu, ali ovo? Samo mi je žao tog djeteta..

Čovjek je sve to zapisao, zahvalio, pa lijepo pozdravio i pokucao na susjedna vrata, kod Perićevih, pa onda kod Margetićke, pa kod susjeda do nje. Nakon par dana Simića je posjetio i njegov stari prijatelj Rajić iz gradskog komiteta. Zanimalo ga je sve o Francetiću. A onda je jedne večeri i sam susjed Francetić, skrušeno i s bocom pića, pokucao na vrata predsjednika kućnog savjeta, no tada je već bilo kasno.

Da ne duljim, evo što se dogodilo. Francetići su se razišli, prodali onaj svoj veliki stan i kupili manji, jednoiposobni u prizemlju u koji se gospodin Franjo sam uselio. Igor je završio u đačkom domu, a gospođa Helena je otišla kod majke. Nakon nekog vremena pročulo se da je smijenjen s mjesta direktora. Da je najvjerojatnije tako potvrdilo se kad je prodao auto.

Više su ga puta viđali kako kasno uvečer tetura ulicom pijan i neuredan i baš kada se mislilo da je i toj priči napokon došao kraj iznenadno, godinu dana kasnije, došlo je do obrata. Jednoga dana pojavila se gospođa Helena s malim Igorom. Susjedi su to odmah primijetili. Onda je došla još jedanput, pa još jedanput da bi jedne večeri došla sama i prespavala. I to su pažljivi susjedi zabilježili.

Nekoliko dana kasnije kamion je ispred zgrade dovezao par komada polovnog namještaja i kauč i to je bio znak da se gospođa Helena s djetetom vratila svom mužu.
Ipak, ništa više nije bilo kao prije. Obitelj Francetić živjela je sada u malom stanu, tiho i povučeno. Tu i tamo stali bi, pozdravili ljubazno kojeg susjeda i progovorili o vremenu, tek toliko, iz pristojnosti.

Oboje su se na posao vozili tramvajem, a mali je Igor među dječurlijom ispred zgrade napokon zauzeo mjesto koje mu i pripada. Sve se smirilo i obitelj gospodina Francetića više nikoga nije posebno zanimala.

* * *

I sada ćete se sigurno opet zapitati, zašto ja vama sve ovo pričam? Pa takvih ili sličnih sudbina, reći ćete, ima uokolo gdje god se okreneš, a i kakve to veze ima s Titom? Ima, ima, itekako. Nekoliko godina nakon tih događaja s Francetićima do tada mirna, stabilna, bogata i uzorna državna zajednica, zajednica mirnih ljudi, mnogih vjera i narodnosti, upala je u velike, u zaista jako velike probleme.

Eto vam odgovora, prijatelji moji, kako je zapravo sve to započelo. Ili možda nije?

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.