Nedjelja
01.07.2007.

Vedrana Trlek




A+ A-

- Ženin stric ga je znao prije rata. Brozu je falio jedan prst na ruci. Ovoga su nam podmetnuli Rusi. Čuješ taj izgovor? Nije to zagorski, to je ru-ski.

****

- Moja sestra ti ide s njom u razred - tvrdio je Ladislav.
- Jako se pravi važna - nastavio je - kad joj netko nešto napravi ona mu kaže "tebe će Tito".

***

Kad bi na obiteljskim skupovima moj djed Bartol popio malo više izvukao bi singlicu s reprodukcijom Bukovčevog Hrvatskog narodnog preporoda na omotu.
- Mogli bi malo i zapjevati - pogledao bi prisutne.
- Tata, znaš da je gramofon pokvaren - rekla bi moja mama odrješito, dok su ujak i ujna sa zanimanjem pratili razvoj događaja.

- Mogu ja i bez gramofona - junačio se djed.
- Evo, tata, ja ću vam se pridružiti - predložio bi tada moj otac. Na to bi ustao i zapjevao iz sveg glasa: - Još Hrvatska nij' propala dok mi živimo.

- Dušane - vukla ga je mama za rukav - uvijek ti moraš.

To 'Dušane', za razliku od svakodnevnog 'Dule', značilo je da je stvarno dosta i da ćemo se uskoro pokupiti i otići kući.

- Ja mogu, kužiš Vera, ja jedini smijem - rekao bi tata - zato što imam školovan glas.

****

U osnovnoj školi sam bila zvijezda. Nisam upisala literarno-recitatorsku grupu, tvrdeći da ne volim javne nastupe. Očekivala sam da me dođu moliti.
"Drug Tito jaše na čelu kolone...," recitirao je Saša na priredbi povodom Dana Republike, a ja sam se pravila da mi nije krivo.
Isti dan na televiziji Titov naprijed govori Rade Šerbedžija.
- Eh, to je umjetnost, a ne onaj šmrkavac - kažem i odlučujem postati velika glumica. Rade i ja, to će biti nešto.

****

Na ekranu se vidjela samo prazna stolica. Potrajalo je neko vrijeme.

- Gle - rekla sam.
- Nema nikoga - rekao je Ivan. Sad je i njega počelo zanimati.
- To se samo tebi čini. Posuo se nevidljivim prahom pa ga ti ne vidiš. A ne možeš ga ni čuti. Priča nešto što nije za djecu.

Ivan ga je sumnjičavo gledao. Već je i on znao da se tati ne može baš sve vjerovati.

****

Svake sam godine maštala da predajem štafetu drugu Titu. Naučila bih napamet sve što bi trebalo, a onda bih rekla nešto drugo, svojim riječima, boljim od onih napisanih.

****

Moj drugi djed je prije rata radio u rafineriji. Najbolji prijatelj mu je bio neki električar, komunista. Kad je počeo rat taj je Milan odmah otišao u partizane. Poslije rata drugovi su mu dali da rukovodi rafinerijom. Milan je i dalje najviše vremena provodio u radioni, s mojim djedom. Drugovi odozgo nisu bili zadovoljni, ali mu nisu mogli ništa. Tek su ga četrdesetosme uspjeli maknuti. Moj djed je stradao s njim. Stric je vidio kako ga odvode, vezanog.
Baka je morala moliti da joj daju posao u čarapani.

*****

U mojim maštarijama mama bi dobila novi posao u Ljubljani, gdje bi onda pronašla novi lijek ili novu terapiju ili bi druga Tita prebacili u Zagreb. Ponekad bih se i ja tamo zatekla, tražila bih mamu u bolnici, a drug Tito bi me pitao: "Čija si ti djevojčice? Od moje najbolje doktorice, je li? Lepo, lepo."
Pa bi onda meni dao krušku, a ne onom balavcu koji neće učiti.

****

Djed Bartol i baka Liza do početka rata su živjeli na šlepu.
- Kad su leševi počeli plivati Savom mi smo se iskrcali.
Djed je izbjegavao mobilizaciju dok je išlo.
- Jednom sam sreo mamu svog prijatelja iz škole. Pitao sam za njegovu adresu. 'Pod bukvom, bez broja', rekla je.

Unovačili su ga u Časnu radnu službu. Imao je dvadesetosam godina.
- To ti je bilo ko današnje radne akcije. Spremali smo se graditi zemlju kad rat završi. Pavelić je bio školovan čovjek, nije ti to bilo sve kako te danas uče u školi. Ali ti to i ne moraš znati.

Tek početkom devedestih izvući će iz ormara fotografiju.

****

Imam dva primjerka knjige Heroj Tito. Jedan sam dobila za odličan uspjeh i primjerno vladanje, a drugi za osvojeno prvo mjesto na općinskom natjecanju iz matematike. Tekst je isti, ali se fotografije razlikuju. U novijem izdanju nema Jovanke. 
Čudila sam se pudlicama. Uz druga Tita sam zamišljala nekog većeg i ozbiljnijeg psa.

****

- Mi smo nosile šešire - kaže baka moje prijateljice - to su ovi iz šume donijeli kape i marame.

****

Kad se vratio s Golog djed je počeo piti.
- Flašu rakije nekad smo imali mjesecima. Kako se vratio nije nam mogla trajati ni dva dana - govorila je baka.

Ja sam ga obožavala jer je pričao priče. Ponekad bi ostavio štap u birtiji. Pijan bi zaboravo da ga boli.

****

- Poslije sam dvije godine služio u Titinoj armiji - kaže djed Bartol.
- Srećom, bio sam pismeniji pa sam im trebao. Svugdje ima ljudi i neljudi.
- Ja sam ti uvijek bio socijalist - uvijek doda na kraju - ali za ovo, ovaj komunizam, za to nisam.

****

I Ivan se uozbiljio.

- Di je mama? - pitao je.
- Radi, sine. U bolnici je.
- Zovi mamu, tata, zovi mamu! - zahtijevao je Ivan.

Tata ga je ignorirao.

- Zovi mamu, zovi mamu! - vukao je sad mene za rukav. Bio je blizu suza.

- Dobro, zovem mamu - tata je ustao i otišao do telefona u hodniku.

Čuli smo kako govori u slušalicu:
- Što? Na odjelu je? Recite joj da se javi. Dobro, hvala, doviđenja.

- Mama ima posla, ne može sad razgovarati. Neka sestra histerična se javila.

Znala sam da se samo pravio da naziva bolnicu. Mama nije bila dežurna taj vikend i stari se, samo zbog nas, djece, pretvarao da joj vjeruje. Otišao je u kuhinju i zapalio cigaretu.
Najradije bih bila pošla za njim i stavila mu ruku na rame.

- Ej, Dule, bit će sve dobro - htjela sam mu reći, ali nisam znala jesu li te riječi primjerene situaciji.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.