Četvrtak
05.07.2012.

Criticize this: 'Odmrzlo ljeto'




Extra_large_childhood
A+ A-

POTRAGA ZA CJELINOM
Branislav Glumac, Odmrzlo ljeto (V.B.Z, Zagreb, 2012)

Odmrzlo ljeto ovogodišnji je roman Branislava Glumca, hrvatskoga autora koji iza sebe ima već više objavljenih zbirki pjesama, novela, romana, monodrama i antologija, a proslavio se svojim romanom zagrepčanka iz 1975. godine koji je doživio čak dvanaest različitih izdanja. Taj je njegov roman poznat po tome što je pisan u potpunosti bez interpunkcije, a istim će se postupkom Glumac poigrati u nekoliko navrata i u svojoj novoj knjizi. Novi roman priča je o pripovjedačevoj potrazi za odgovorom na neriješenu zagonetku iz djetinjstva - na pitanje što se dogodilo s Čarobnim Zubom (Franjom Tothom), njegovim prijateljem iz djetinjstva, nakon iznenadnoga nestanka te djevojkom Ilonkom u koju je pripovjedač tad bio zaljubljen. Ova pitanja počnu opsjedati pripovjedača kad jedne noći, u izostanku građe za pričanje priče svome sinu za laku noć, odlučuje ispričati svoju sagu o Čarobnome Zubu, ispisujući istovremeno i vlastitu prošlost. Pripovjedač se vraća u svoj zavičajni kraj kako bi, navodno, ponovno sreo svoje izgubljene prijatelje.

U Glumčevu tekstu eksplicitno se govori o naravi pripovijedanja te se čitatelje upozorava na teškoće književnoga oblikovanja, čime se slijedi tradicija Lawrencea Sternea koji je takve autopoetičke iskaze doveo do vrhunca. Pripovjedač Odmrzloga ljeta tako konstantno prekida glavnu narativnu liniju kako bi čitatelju skrenuo pozornost na vlastito pripovijedanje, kako bi se, primjerice, ispričao zato što je odlutao od glavne radnje ili kako bi kontemplirao o svome viđenju pouzdanoga ili nepouzdanoga pripovjedača. U jednome dijelu tako kaže: Skrećem od glavnoga toka priče, ali to vam je tako: pripovijedanje ima svoje neočekivane delte, rukavce, podstazice i podpričice, ili, samo nekoliko stranica kasnije: Skrenuo sam malo s osnovne teme. Ne mogu tu ništa. Sudbina je pripovjedačeva da počesto skrene i odluta. Također, u poglavlju 'Anoniman. Sretni čovjek' susrećemo se s nekom vrstom tekstualnoga albuma u kojemu nam autor nudi kratke sličice likova iz pripovjedačeve obiteljske prošlosti, pisane bez interpunkcijskih znakova, kao što su pisana i poglavlja u kojima se pripovjedač prisjeća svojih nekadašnjih ljubavnica.

Ovakvi su iskazi u djelu posve legitimni, ali postavlja se pitanje što se njima želi postići, odnosno, koja je njihova funkcija u cjelokupnome tkivu teksta. Ono što se obično postiže obraćanjem čitatelju i govorom o vlastitome pripovijedanju ogoljavanje je same naracije i razotkrivanje njezine konstruiranosti. No, čitatelja mogu zbuniti dva zapravo kontradiktorna učinka književnih postupaka kojima se koristi autor. S jedne strane, imamo, već spomenuto, naglašeno ogoljavanje narativnih postupaka pri čemu nas se neprestano podsjeća na to kako je sve što čitamo jedan složeni artefakt, dok nas, s druge strane, pismo bez interpunkcije uvjerava kako samo slijedimo tijek pripovjedačevih misli bez kakvih intervencija ili naknadnoga uobličavanja nesređenoga tijeka misli. U romanu kao da imamo konflikt stalnoga pokušaja kontrole i strukturiranja te prepuštanja slobodi i vrludanju misli, nesvjesnoga procesa koji izmiče kakvom usustavljivanju. Zašto nam je to uopće važno? I kako ta forma odgovara sadržaju Odmrzloga ljeta?

Kao što je već istaknuto na početku, glavni se dio Glumčeva teksta temelji na pripovjedačevu sjećanju. Zanimljivo je uočiti kako gotovo do kraja potrage za Čarobnim Zubom pripovjedač uopće ne posumnja u vlastito sjećanje, ono je za njega nešto dovršeno i cjelovito, nešto čime lako može ovladati. On se ne vraća u rodni kraj kako bi popunio rupe sjećanja, za njega rupe ni ne postoje, u njegovu je sjećanju sve jasno i prirodno teče; pripovjedač se vraća kako bi saznao nešto mu dotad nepoznato. Tako je to sve do trenutka kad napokon susreće Čarobnoga Zuba koji mu odgovara kako se ne sjeća ni pripovjedača ni Ilonke: Prijatelju moj, ne sjećam se ni tebe ni neke naše prijateljice! Niti neke škole. Ja sam ti čovjek bez sjećanja! U tome krajnjem činu opovrgavanja njihove zajedničke prošlosti koja je pripovjedaču bila iznimno važna za uspostavljanje vlastitoga identiteta briše se napokon i pouzdanost pripovjedačeva sjećanja, zbog čega će i pripovjedač na kraju zaključiti kako je Čarobni Zub ostario, izgubio pamćenje i... nestao... negdje u mojoj glavi... u šiblju i tišinama teksta. Pokušaj ovladavanja vlastitom prošlošću urušit će se tako u tragičkoj ironiji vlastitoga samoukidanja.

Još je Freud u svome tekstu Screen Memories ukazao na to kako je sjećanje samo tekstualni konstrukt, nedovoljno pouzdan i siguran, upozoravajući na nesvjesne psihičke sile koje upravljaju našim pamćenjem. Svaki je pokušaj uspostavljanja kontrole nad vlastitim sjećanjem zabluda, a ispisivanje vlastite prošlosti, koliko god mi bili uvjereni u njezinu istinitost, uvijek je zapravo fikcija. Ta napetost koja postoji između pokušaja racionalnoga strukturiranja sjećanja i stalnoga izmicanja stabilnosti i koherentnosti priče vidljiva je ponajviše u opisanome formalnom aspektu djela, ali i u neočekivanu poricanju zajedničke prošlosti Čarobnoga Zuba i pripovjedača. Kako pripovijest ide kraju, ta napetost eskalira i mi se pitamo kako je moguće bilo kako usustaviti i kontrolirati priču vlastitoga života ako je to nemoguće čak i kad je u pitanju prošlost koja je iza nas. Dolazi to posebice do izražaja u vrlo kratkom posljednjem poglavlju priče u kojemu pripovjedač donosi sličicu svoga života nekoliko godina nakon pripovjedne sadašnjosti te pokazuje kako su se gotovo svi njegovi planovi izjalovili. Traganje za izgubljenim Čarobnim Zubom prokazuje se naposljetku kao traganje za cjelinom i koherentnošću vlastite prošlosti, ali i života. Za cjelinom koja se samo čini izgubljenom, ali koja nikad nije ni postojala, čemu odgovara štivo u četrnaest raznoliko pisanih poglavlja, pismo bez interpunkcije i stalni pripovjedačevi komentari o vlastitome pripovijedanju koji upozoravaju na pokušaj kontrole nad pričom. Glumac tako uspijeva svoju središnju ideju djela upisati u njegovu formu, što čini Odmrzlo ljeto jednim od kvalitetnijih romana suvremene hrvatske književnosti.

Piše: Kristina Špiranec
foto: susivinh (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.