Četvrtak
24.05.2012.

Criticize this!: 'Završna riječ'




Extra_large_zavrsna_rijec
A+ A-

STRANAC U BOSANSKOM PROCESU
Zlatko Topčić: Završna riječ (EPH & Novi Liber, Zagreb, 2011)

Antiratni je prozni i dramski opus Zlatka Topčića odnedavna širi za roman Završna riječ. Optužen za zločin koji nije počinio, Topčićev narator ispisuje vlastitu obranu i završnu riječ u formi memoara, pokušavajući se prisjetiti svih svojih ljubavi, žena i djevojaka koje je ikada volio. Ljubav se tako postavlja kao moralni antagonizam ratnim zvijerstvima, o kojima Topčić ne piše direktno već posredno, opisom psiholoških stanja njegova naratora, i satirično, autoironijom naratora u odnosu prema vlastitome položaju za vrijeme opsade grada i u ratu.

U Završnoj riječi kolaž ratnoga pisma stoji u stukturnoj opoziciji prema pripovjedno monolitnoj predratnoj čaršijskoj svakodnevici, iznešenoj kroz memoare naratora. Elementi unešeni po uzoru na kršićevsko–lešićevsku pripovjedačku Bosnu (psihologizirana ispovijed naratora, roman kao 'pronađeni rukopis', metafizičko tematiziranje ljubavi i osvete, etike i pravde, te mjesta i uloge pojedinca u mikro– i makrosvijetu, na slikama i scenama iz čaršijske svakodnevice itd.) nedovoljno se uklapaju u tranzicijsko i poratno iskustvo i svjedočenje. Ova strukturna opreka između svjedočenja i iskustva s jedne, te pripovijedanja i sjećanja s druge strane između kojih nema jasne granice već se prepliću i prožimaju, i Topčićev roman stoga donekle čini necjelovitim i kontradiktornim kao i sami Kazazov konstrukt 'nove' pripovjedačke Bosne. Kao što je taj konstrukt kod Kazaza, po Sokoloviću, jasno eklektički izgrađen s namjerom "prepokriti raznorodnu prozu u skladu sa tradicionalnim obrascem" i kod Topčića je, tako, Završna riječ jasno eklektički pisana s namjerom prespojiti angažirano ratno pismo sa stilom i poetikom tradicionalnoga obrasca pripovjedačke Bosne.

U memoarima Topčićeva naratora sadržano je djetinjstvo i sazrijevanje u doba SFRJ, prolazak kroz društvenopolitičke promjene s raspadom jednopartijskog sistema i federativne države te sudjelovanje u ratu devedesetih. Sjećanja naratora ispresijecana su scenama suđenja za ratni zločin, gdje se, u formi drame, također predstavljene kao 'pronađeni rukopis' (kao transkript suđenja), u stereotipiziranim ulogama pojavljuju tužitelj, advokat obrane, sudija, optuženik osobno, te svjedokinje i svjedoci optužbe i obrane. Postavljanjem scena suđenja u dramsku formu, Topčić naglašava isceniranost i lažnost toga suđenja. Budući namješteno kao politički performans, u njemu se ne pojavljuju osobe kao izgrađeni romaneskni likovi, nego kao dramska lica čiju karakterizaciju zamjenjuju ogoljene funkcije. Tako je ujedno naglašen i kontrast prema drugome, proznom dijelu romana, osobnoj memoarskoj ispovijedi naratora u Ich-formi, koja u usporedbi s takvim scenama suđenja dodatno dobija ljudskiji i humaniji ton.

Kroz sjećanja na sve djevojke i žene koje je ikada volio, narator ujedno pripovijeda i priču o sebi, Sarajevu u kojem je živio i odrastao, te o vremenu koje je za nama — o drugoj polovini 20. stoljeća — vjerno slikajući duh toga vremena; ne prešućujući niti njegove dobre, niti pak one loše strane. Tako će se u Topčićevoj prozi pronaći niz književno dosta uspjelih i upečatljivih likova, scena i slika; kao što su scene iz naratorova djetinjstva u socijalističkom sistemu, lik njegova oca koji je principijelni komunist ili pak lik režimskoga oportunističkog književnog kritičara Karasove, slike putovanja na more sarajevskih obitelji u vremenu prije rata, ili pak slika tiskanja novina samizdata i otkupljivanja autorskih prava za kutiju cigareta u vrijeme opsade grada. Na razini cjeline, međutim, uspjelost se tih pojedinih likova, scena i slika donekle gubi u njihovoj slaboj povezanosti ili slaboj motiviranosti u sižeu romana, kao posljedici namjere autora uklopiti roman u anakroni konstrukt 'nove pripovjedačke Bosne'.

Topčićev narator, u iščekivanju unaprijed poznatoga ishoda suđenja, ispisuje sjećanja na svoje ljubavi kako bi ih, kao završnu riječ i amanet čitateljima njegove osobne historije, mogao ponuditi kao dokaz i moralni kontraargument presudi za ratni zločin: kako je ipak bio čovjek, i kako je ipak umio voljeti. Prizivanje žena u svoju obranu Topčićeva naratora poredi s Camusevim Meursaultom (obojica nalaze ljudskost kroz odnos prema ženama); a donekud i s Kafkinim Josefom K. (obojica očekuju spašenje kroz eros, i s pomoću žena). Suđenje kod Topčića, uopće, slično je tematizirano kao i kod Camusa u Strancu i kod Kafke u Procesu. Topčićev je narator 'stranac' kao i Meursault. Društvene promjene ga prosto 'snalaze' kao i Meursaultu kojem se život prosto 'događa'. Kako je Meursault indiferentan prema događanjima, tako je i Topčićev narator prema njima autoironičan. S druge strane, Kafkinu je Josefu K. pak sličan po nesnađenosti i zbunjenosti u društvenim promjenama, po 'nepoznavanju zakona'. Krivnja Topčićeva naratora jeste najprije u tomu što on ustanovljenome 'zakonu' esencijalno ne pripada. Kriv je zato jer nosi 'neobično ime', jer je nacionalno neodređen ili neizjašnjen, 'mješovit' u identitetski (nacionalno i konfesionalno) strogo profiliranome društvu, kakva je to poratna, daytonska Bosna i Hercegovina.

Topčić time tematizira i diskriminaciju 'nepripadajućih', koja je naročito aktualna u postjugoslavenskome društvu. Primjećujući kako više nisu diskriminirane različite etničke ili konfesionalne grupe međusobno, nego upravo oni i one koji ne pripadaju niti jednoj od njih (anacionalni, 'mješoviti' i queer, ateistkinje i ateisti, i dr.), koji su 'ničiji i svačiji' istodobno, a koje će identitetski profilirano i razdijeljeno postjugoslavensko društvo najprije i najradije stigmatizirati i staviti na žrtvenik, Topčić se Završnom riječju kritički postavio prema toj aktualnoj postkonfliktnoj diskriminaciji 'nepripadajućih', te time napravio i značajan iskorak u angažiranome pismu.

Na toj razini gledano, antiratni opus Zlatka Topčića nije postao samo širi, već i bitno dublji sa Završnom riječju. U skladu s time jest i Topčićev donekle drugačiji način pisanja o ratu, indirektan, psihološki, umjesto reportažnoga kakav dominira bosanskohercegovačkim ratnim pismom. Stoga, da nije kazazovskoga pokušaja uklapanja u eklektički konstrukt 'nove pripovjedačke Bosne', koji je išao na hesap naratološke i stilske kvalitete romana, Topčićeva bi Završna riječ sigurno mogla postati prijelomnim djelom u suvremenoj postjugoslavenskoj angažiranoj prozi. Potencijala za to svakako ima.

Piše: Gjorgje Bozhoviq

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE