Četvrtak
17.09.2015.

Što je život bez nagrade?




Extra_large_nobel
foto: nedostižni Nobel (Tim Ereneta)
A+ A-
Književne nagrade nisu posebno važne. Tako mi je barem tvrdila većina pisaca s kojima sam o tome razgovarao. Uz maksimalni cinizam i skepsu odvrnutu na najjače, nisam u tim odgovorima prepoznao lažnu skromnost ili prijetvornost, uvijek su se doimali posve iskreno. Najčešće kažu da je lijepo osvojiti novac od nagrade, a u tome nema ništa čudno, uvijek je lijepo osvojiti novac. Ili kažu da je dobro to što nagrada osigurava jaču prepoznatljivost i medijsku prisutnost pa je lakše doći do (inozemnog) izdavača, ali tu uglavnom prestaju koristi od nagrada, još nisam upoznao pisca koji bi za njima žudio, nekoga kome bi to bio razlog pisanja. Takvi, srećom, ne postoje. Ili barem ja ne znam da postoje.
 
S druge strane, ono što piscima nije važno, njihovim čitateljima može biti. Mene recimo neopisivo živcira što Kundera još nije dobio Nobelovu nagradu za književnost i svake se godine nadam da bi upravo to mogla biti njegova godina. Neće on za mene postati bolji pisac ako se to dogodi. Ionako među dobitnicima te nagrade ima nekoliko prosječnih ili ispodprosječnih pisaca koji su je osvojili pukim spletom okolnosti, srećom ili bivanjem na pravom mjestu u pravu vrijeme, ali volio bih da je osvoji baš barba Milan jer mislim da je to pravedno, da tako treba biti.
 
Pretpostavljam da njemu nagrada ne bi baš previše značila, ali ja bih to doživio kao mali pomak svemirske ravnoteže u pravom smjeru i volio bih da se dogodi dok je još živ. Čovjek ima 86 godina i nema se tu više što puno čekati.

Možda najpoznatiji primjer predugog čekanja s dodjeljivanjem nagrade je engleska spisateljica Beryl Bainbridge koja je pet puta bila u finalu nagrade Booker, ali je nikada nije osvojila. Tek su joj posthumno dodijelili posebnu nagradu kojom su željeli obilježiti njezinih pet ulazaka u finale, ali njoj to tada više nije ništa značilo. Značilo je zato njezinim čitateljima koji su uglavnom bili ogorčeni jer su vjerovali da je nagradu bila zaslužila i ranije, za života. 

Posebno se ojađenim pokazao Mark Knopfler, muzičar čijeg se glasa i gitare možda sjećate iz Dire Straitsa ako već niste pratili njegovu samostalnu karijeru. On je priču iznio na svojem posljednjem, ovogodišnjem albumu Tracker u sjajnoj pjesmi koja je zove jednostavno Beryl i koja je podjednako hommage spisateljici i pokuda žiriju Bookera koji se godinama premišljao.


 
Nakon ambijentalnog uvoda od dvadesetak sekunda u pjesmu se uključuje bubanj, a odmah za njim tipična knopflerovska gitara, ona ista po kojoj su Dire Straits bili poznati i prepoznatljivi, ona ista zbog koje su bili sultani swinga, kraljevi rock and rolla. Knopflerov tekst gađa direktno u glavu, bez okolišanja, izravan je i precizan:
 
Beryl was on another level
When she got a Booker medal
She was dead in her grave
After all she gave

Ovaj prvi stih me obara s nogu jer se može shvatiti doslovno, a čini se da Knopfler i želi da ga se shvati doslovno. Kao da želi reći da je bila na drugoj razini kada je dobila priznanje, onoj razini ispod zemlje. Pritom je namjerno grub i hladan, ali tu hladnoću upućuje onima koji joj unatoč silnim nominacijama nisu nagradu dodijelili na vrijeme. Ponekad ipak pjesmu radije slušam u onom drugom ključu, u kojem je ta druga razina ona spisateljska i ljudska. Opet je to upućeno onima koji su nagradu trebali dodijeliti – Bila je toliko bolja od ostalih, vi gadovi, a pravili ste se da to ne vidite!
 
Pjesma ne obiluje tekstom, a uz to što ga nema previše, nije ni neko remek djelo sastavljanja stihova, ali Knopflerova snaga leži drugdje. On poetičnost dobiva svojom sirovom izravnošću, plesanjem na rubu rezignacije i pomirenosti sa svijetom, razmjerno banalnim rimama, blaziranim pjevanjem i gitarskim pasažima za koje osim njega samoga možda nitko drugi na svijetu nije sposoban.

Sve ovo ne zvuči baš pohvalno, ali u tome i jest umjetnost – pretvoriti mane u prednosti, od suhih činjenica stvoriti komad sočne pop pjesme koju prosječni slušatelj, jedan od kojih ovo piše, vrti osamdeseti put na Youtubeu i još mu nije dosta.
 
Cijela je pjesma izgrađena oko tužne činjenice kašnjenja s nagradom, a za njom se poput magle vuče misao na prolaznost i spoznaja o krhkosti života. Takav se romantični i melankolični ugođaj isprepliće sa čistim bijesom upućenim prema slijepim članovima žirija, ali i taj bijes povremeno postaje tuga pa se onda ti pomiješani bijes i tuga jave kao puka nemoć pred činjenicama života da bi opet postali bijes, i tako u krug. U tome ova pjesma sjajno imitira život.
 
It’s all too late now
It’s too late, you dabblers
It’s all too late
 
Kaže tako Knopfler u refrenu i možda uz Beryl Bainbridge misli i na sebe (ne znam želi li on neku nagradu koju još nije dobio, nije nemoguće), a ja svaki put pomislim na Kunderu, pa i na Leonarda Cohena koji također više nije u cvijetu mladosti, a taj ga Nobel isto već godinama zaobilazi. 
 
Iako ne pišu zbog njih i iako će vam to rijetko priznati, piscima nagrade ipak znače. Ne samo zbog novca ili zbog recepcije, već i zbog potvrde da je ono što pišu vrijedno. I iako će rijetko koja nagrada potvrditi vrijednost teksta, barem će malo ojačati ego, a to mnogima dobro dođe. Čak su i oni najveći rijetko kada samouvjereni i do kraja svjesni vlastitih sposobnosti. Pisci su u velikom broju slučajeva tankoćutna i osjetljiva bića, nerijetko gonjeni sumnjom u vlastiti rad i talent, vječno spremni propitivati sve što su ikada napisali.

Najbolje među njima treba ovjenčati nagradama i treba to učiniti dok i oni sami mogu imati nešto od toga. Malo je blesavo da novac od nagrade troše djeca ili unuci. 
POVRATAK NA VRH STRANICE