Nedjelja
18.11.2007.

Balkanska posla (regionalna konferencija)

v.p.



A+ A-

Za potrebe međubalkanske megakonferencije o regionalnoj književnoj suradnji 'Književnost na balkanski način' ('Literature goes Balkan again') u organizaciji udruge Kulturtreger, odnosno Bookse, cijenjene smo goste (kulturne menadžere, književnike, izdavače i nezavisne knjižare) zamolili da nam ukratko opišu stanje u izdavaštvu vlastite države. Pokazalo se da je naša zajednička književna svakodnevnica ako ništa drugo, a ono neiscrpan izvor inspiracije. Stranice i stranice referata koji su poslužili kao uvod u konkretnija promišljanja i dovijanja situaciji skratili smo u par rečenica koje vam ovim putem dajemo na čitanje.

Crvena, žuta, ružičasta - Crna Gora

Jovanka Uljarević iz Cyber Art Centra između ostalog osvrnula se na internet kao sredstvo promocije knjiga, pa kaže: "Ukratko rečeno, posmatrajući stvari iz Crne Gore internet kao da ne postoji, a posmatrajući iz daljine stvari u crnogorskoj književnosti malo toga se dešava i ništa nije posebno vrijedno pažnje. Najveći broj podataka koji su danas na raspolaganju zainteresovanima za stanje književnosti u Crnoj Gori postavljano je od strane drugih i u okviru prezentacija tih drugih, te se i nalaze na web portalima i sajtovima koji se rade van Crne Gore, najviše iz Hrvatske (hvala!), i predstavljanje crnogorske književnosti nije im primaran, već eksplicitno indirektan, usputni cilj… U prilog nepromjenljivosti situacije od 2000. godine stoji činjenica da ni jedan izdavač i knjižar nema svoju internet prezentaciju, da se sa crnogorskim izdanjima možete upoznati preko svojih ličnih kontakata ili rijetkim i oskudnim izborom knjiga po knjižarama u regionu, da nijednu knjigu i časopis ne možete naručiti putem interneta, da ih ne možete ni pročitati na internetu, da nećete ni sadržaj moći saznati, da najčešće nećete saznati ni da su oni objavljeni ako opet lični kontakti ne obave taj posao, da vrlo često ne možete ni stupiti u kontakt sa izdavačem ili urednikom preko e-maila..."

Uz problem interneta, Jovanka Uljarević navodi i problem dviju izdavačkih 'struja' u Crnoj Gori: "Različitosti koje stvaraju nepremostiv jaz između crnogorskih izdavača datiraju iz prijeratnog perioda i pretočene su iz političke sfere u književnu… Na jednoj strani imamo izdavačku 'struju' koja je svojevrsna ostavština premorene i iscijeđene Ex-Yu, a na drugoj 'struju' koja takav teret nikada nije nosila ili ga je odbacila." Ovaj je jaz najvidljiviji u uređivačkim politikama, načinima finaciranja, distribuciji, promociji, izboru autora i rukopisa koji se objavljuju. No, postoji i nešto pozitivno: "U proteklih deceniju i po ogroman pomak je napravljen na polju otvaranja crnogorske književnosti prema zemljama iz okruženja. CDNK Podgorica, Plima Ulcinj i OKF Cetinje, te časopis Ars i Plima, zasigurno su najviše učinili da se vrlo brzo tokom '90-tih, u vrijeme ne baš pogodno za saradnju sa drugima, u samoj Crnoj Gori stvori jezgro novog književnog talasa koji je najbolji pokazatelj kvaliteta koji Crna Gora ima da ponudi." Također, uz pojavu male knjižare Uliks u Kotoru s odličnom ponudom knjiga, novo doba crnogorskog izdavaštva počelo je, kaže Jovanka, s danas legendarnom knjižarom Karver u Podgorici za koju je zaslužna direktorica Varja Ðukić.

Smutljivci i mutikaši

Kako knjiga stoji u Srbiji ilustrirao nam je književnik Srđan Papić, organizator Festivala kratke priče 'Kikinda šort': "Ako ste izdavač u Srbiji, postoji nekoliko načina da obezbedite vantržišna sredstva. Najbolji od njih je da ste i sami u vlasništvu države i da držite monopol na neku od lukrativnih izdavačkih grana, to je recimo položaj u kom se nalaze Službeni glasnik i Zavod za izdavanje udžbenika. U suprotnom, vaš vlasnik neće puno mariti za vas i bićete u permanentnom predkolapsnom stanju u kakvom se na primer nalazi Prosveta ili ćete biti prodati trgovcu džemperima kako je prošao Nolit…" Uz ovaj, postoji i problem "vezan za uobičajeno smenjivanje vlasti u novom izbornom ciklusu gde vam vrlo često može biti uskraćena pomoć nove vlasti pošto su vas njeni prethodnici i ljuti protivnici ispomagali. U slučaju da ste nezavisan mali izdavač, opet zavisi u kakvim ste odnosima sa lokalnim vlastima. U Zrenjaninu (iz kog dolazim) postoje dve izdavačke kuće, od kojih jedna objavljuje čak i kritičke knjige i jedina je koja je u poslednjoj deceniji objavila knjigu novopečene nobelovke Doris Lesing, ali ne prima nikakvu dotaciju, dok druga, bez obzira što objavljuje 'istinu' deklarisanih neonacista ume poneki put da bude podržana od strane i pokrajinskih i opštinskih vlasti. Možda bi bilo interesantno napomenuti da sam jednom prilikom zbog birokratskih zavrzlama bio prinuđen da dvanaest puta odlazim u opštinu po raznorazne potvrde. Pošto sam čvrsto rešio da pažljivo prebrojim svoje odlaske, nije mi bilo teško da uz to izbrojim i da sam vlasnika gorepomenute potpomagane izdavačke kuće jedanaest puta zatekao kako sedi pred kancelarijom predsednika opštine. Dakle, važnije je gde i koliko sedite nego šta objavljujete."

A tu je, naravno, i problem medijske pažnje nebeogradskih izdavača za koji Papić kaže sljedeće: „Novinari-dopisnici iz provincije otvoreno priznaju da kulturni događaji iz njihovog grada centralnom uredništvu nisu interesantni za objavljivanje, u najboljem slučaju mogu se naći u regionalnom dodatku, te su i izdavači samim tim marginalizovani."

Kontaš? Ne kontam.

Bosanskohercegovački književnik i novinar Selvedin Avdić u priču o knjigama u Bosni i Hercegovini (priča koja je nadasve specifična, kao što je specifična i sama država) uvodi tragikomični element pa kaže: "U Bosni i Hercegovini nema više od 500 osoba koje zanimaju knjige. U tu skupinu ljudi ulaze knjižari, izdavači, bibliotekari, pisci, pjesnici, profesori i studenti književnosti, kao i zaposleni u svim kantonalnim, entitetskim i državnim ministarstvima obrazovanja i kulture. Sasvim mi je jasno da je ovaj broj uvredljiv za kulturu neke države, ali njegova istinitost je lako dokaziva." Iako nam na ovom mjestu ne otkriva otkud mu taj podatak ne bi li uspostavio "tenziju  u referatu", na kraju doznajemo da je zaključak donesen kompliciranom matematičkom operacijom i sociološkom analizom, ali uglavnom uz pomoć podatka da "prosječan tiraž knjige u BiH ne prelazi 500 primjeraka."

Nakon ovog uvoda Selvedin Avdić pozabavio se fenomenom knjižara: "U Bosni i Hercegovini postoji veliki broj prodavnica koje nose natpis knjižara, ali se u njihovim prostorima ne mogu kupiti knjige. Asortiman se svodi na kancelarijski materijal i školski pribor, često se ponuda proširi na kozmetiku ili igračke, a u ekstremnim slučajevima i na sanitarne uređaje i ribolovnu opremu."

U Bosni i Hercegovini priča se dodatno zakomplicirala uvođenjem PDV-a na knjige: "Procjenjuje se da je promet u knjižarama zbog ovog nameta opao za čak 40 procenata. Knjižari u BiH ipak su i dalje optimisti, pa mnogi od njih vjeruju da će Vlada zaista ukinuti PDV."

Uz to, knjige ne dolaze do televizije, ne postoji pouzdana lista bestselera, nema književnih časopisa s urednim ritmom pojavljivanja, a mnogi zamjeraju intelektualcima što nema prave književne kritike. No, kako kaže književnik Avdić, o postojanju uzbudljivog književnog života u BiH svjedoči nešto drugo: "S iznimnim ponosom mogu pomenuti da smo posljednjih godina doživjeli skandale oko književnih nagrada, kao i nekoliko strastvenih afera. Ali, na žalost, ove afere nisu imale nikakav uticaj na društvene prilike, jer tračevi su se zadržali unutar onog famoznog kruga od 500 ljudi koje zanimaju knjige u Bosni i Hercegovini," završava.

Oh, I see the future!

I za kraj Hrvatska. Sliku problema s kojima se susrećemo na našem prostoru opisao je voditelj splitske nezavisne knjižare Utopia, pjesnik Marko Tomaš.

"Početkom 21. stoljeća Ministarstvo RH došlo je na ideju otkupa knjiga za državne knjižnice. Nakon toga uslijedila je akcija koja se naziva potpora nakladništvu, u kojoj Ministarstvo financira nakladničke projekte koji se planiraju ostvariti u godini koja slijedi… U svom sljedećem programu spustili su se na dno piramide gdje u rudnicima rečenica sjede autori knjiga pokrenuvši program direktnog stipendiranja autorskih projekata, što je zasigurno dosad najkorisnija stvar koju su državne strukture učinile za onaj dio hrvatske kulture vezan uz književnu produkciju..." Zasad, sve super, no slijedi onaj 'ali': „I tako, proletarijat (autori) su pomaženi po glavi i konačno u miru mogu razviti i napisati svoja djela, tvornice (nakladnici i tiskare) su dobili svoj dio kolača, imaju dvostruku potporu (koja, naravno nikad nije dovoljna i uvijek je premala) i zadovoljnog autora…" Ali netko u ovoj priči izvlači kraći kraj. Tomaš nam otkriva tko: "Zamislite jada od posla u kojem je najlošija pozicija onome koji knjige prodaje, a njega možemo jednostavno nazvati - trgovac! Rabat je toliki koliki je, ako hoćete imati knjige redovito treba ih pošteno plaćati s manjim ili duljim kašnjenjima, treba platiti prodavače, najam prostora, struju i blablabla sve što i normalan svijet plaća, a sve to od postotka koji se kreće između 30 i 50%."

Dakle – imamo proizvodnju, imamo proizvod, ali nemamo ga gdje plasirati (osim naravno na kioske i u supermarkete kojima to ionako nije najbitnija stvar na svijetu). No, i za ta, kako Tomaš kaže, "romantična mjesta koja se zovu male i nezavisne knjižare koje su već postale endemska pojava poput jadranske lignje u dalmatinskim restoranima" postoji nada: "Ministarstvo kulture ove je godine odlučilo pokrenuti program potpore knjižarama, koji je još uvijek u povojima i prilično su magloviti kriteriji kojima će se rukovoditi prilikom dodjele potpora, točnije nisu još definirana ni pravila natječaja. Ali natječaj će biti raspisan i to u vrlo dogledno vrijeme." Sve sama pozitiva kod nas. Ali… "Ovdje dolazimo do još jednog vrlo bitnog pitanja, a to je što zapravo knjižara treba biti? Smije li knjižara biti samo prodajno mjesto, dućan, ili pak treba biti živa kulturna točka?" Koliko Tomaš zna o budućoj potpori knjižarama, "jedini do sada zadani cilj jest upravo to da knjižare trebaju postati mjesto gdje kultura ne živi samo kao mrtvo slovo na papiru. Dakle, prema tome knjižara mora biti mjesto gdje se kultura, makar samo ona vezana uz knjige, mora događati i stvarati, mjesto gdje se ne samo knjiški proizvod, već i sama književna umjetnost promovira i rađa." I tu on vidi problem: "Tako ćemo jednog dana imati megastore u kojem se održava program u funkciji prodaje i male knjižare s kulturnim programom. Oh, I see the future!", zaključuje.

Koliko su ovi problem istiniti, koliki su nam zajednički i što, gdje, kako i s kim ih možemo početi rješavati, mi koji smo se okupili na 'Konferenciji na balkanski način' možda ćemo vam znati reći nakon ponedjeljka. Kažemo, možda.

POVRATAK NA VRH STRANICE