U velikoj prošlotjednoj anketi Jutarnjeg lista ugledni hrvatski kulturni djelatnici odgovarali su na pitanje 'koji je najbolji hrvatski roman?' Lista izabranih romana uglavnom se sastojala od tzv. klasika 20. stoljeća kao što su Kiklop, Povratak Filipa Latinovicza (gdjekad i Na rubu pameti), zatim Andrićevih romana te, relativno često, remek-djela Vladana Desnice Proljeće Ivana Galeba. Također, poneko bi na svoj popis pet najboljih romana uvrstio nešto od Marije Jurić Zagorke, dok je, ipak pomalo iznenađujuće, Ivana Brlić Mažuranić uglavnom, uz jedan ili dva izuzetka, ostala nespomenuta. Ivana Brlić Mažuranić bez sumnje je jedna od najvećih hrvatskih književnica uopće, a njezin roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića stoji među njezinim najboljim djelima. Uopće, jugoslavenska kultura nekad se dičila remek-djelima književnosti za djecu i mlade, a jedno od takvih je i genijalna Ježeva kućica velikog Branka Ćopića. Generacije djece su čitale Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Ježevu kućicu, baš kao što su čitali i Avanture Huckleberry Finna Marka Twaina. No, osim činjenice da je riječ o tri remek-djela književnosti za mlade, što je još zajedničko ovim trima tekstovima? Sva tri su, naime, doživjeli najgori oblik cenzure.
Cenzura je uvijek cenzura, bez obzira kojeg su ideološkog vektora škare cenzure koje sijeku i prekrajaju tekstove. Šegrt Hlapić doživio je umobolnu cenzuru početkom 90-ih kad se neki briljantni um dosjetio kako Hlapić ne može biti 'hrabar kao kraljević Marko' te je jednim malim ali preciznim kirurškim zahvatom najednom postao 'hrabar kao vitez'. S druge strane, Ježeva kućica doživjela je također nekoliko velikih promjena koje se nisu odnosile na 'prilagođavanje teksta hrvatskom jeziku', kako su to urednici pokušali objasniti, budući da promjena 'Drug Jež na kraju gaja' postaje 'Gospodin Jež na kraju šume' nema veze ni sa kakvim jezičnim prilagođavanjem.
Ono što se u Hrvatskoj dešavalo prije gotovo dvadeset godina u Americi se dešava danas. Naime, kako smo krajem prošlog tjedna izvijestili, u američkim knjižarama uskoro se pojavljuje novo izdanje romana Doživljaji Huckleberryja Finna (prvi put objavljenog 1884.), koje će biti očišćeno od svih izraza koje bi Afroamerikanci i američki Indijanci mogli smatrati uvredljivima. Ovaj urednički purgatorij odnosi se prije svega na riječi 'nigger' odnosno 'injun'. Riječ 'nigger' se u Hucku Finnu pojavljuje 219 puta, a tek nešto manje u romanu o doživljajima njegovog prijatelja Toma Sawyera. Urednici knjige su riječ 'nigger' (u prijevodima na hrvatski često označena kao 'crnjo' ili 'kmica') odlučili zamijeniti riječju 'slave' odnosno rob, na taj način hoteći vratiti knjigu na popis lektire u SAD-u, iz kojeg je izbačena zbog nepoželjnog vokabulara. Nikoga očito u cijeloj ovoj priči nije zanimala činjenica da je autor knjiga o Hucku Finnu i Tomu Sawyeru (prethodila Huckleberry Finnu, objavljena 1876. godine) bio gorljivi anti-rasist koji se na razne načine borio protiv ovog zla duboko ukorijenjenog na američkom jugu. Nije se borio samo svojim tekstovima već i konkretnom novčanom podrškom, doniravši novac mnogobrojnim udrugama za promicanje ljudskih prava. Čak i da je kojim slučajem i bio rasist (što je posve nemoguće i veoma očito svakom tko je pročitao Avanture Hucka Finna koji je zapravo duboko humanistički roman koji govori protiv svih vrsta predrasuda), mijenjati tekst knjige tragičan je poraz razuma u američkoj kulturi.
Urednik knjige i stručnjak za Marka Twaina dr. Alan Gribben tvrdi da se za ovaj potez odlučio nakon godina i desetljeća razmišljanja, budući da bi svaki put kad bi čitao knjigu naglas djeci u trenutku kad bi došao do spornih riječi utišao vlastiti glas i nešto promrmljao. "Mi možemo pozdraviti Twainovu moć velikog američkog realističkog pisca da zabilježi autentični govor specifične regije u specifičnoj povijesnoj epohi, ali bez obzira na to rasističke uvrede koje nose sa sobom posve određene konotacije permanentne inferiornosti odbijaju suvremenog čitatelja kojem se takve riječi gade", kaže Gribben.
Očito je riječ o čovjeku koji je posve utopljen u mutno jezero zvano 'politička korektnost'. Takvi ljudi ne umiju shvatiti da je svaka knjiga ujedno i dokument vremena (nije li T.S. Eliot rekao da je više o Rimu nauči od komedija Plauta nego od cjelokupne arheologije). Također im ne dopire do mozga da je, primjerice, riječju 'nigger' autor knjige kodirao svu mržnju i tragediju rasne i socijalne nepravde koja je vladala na jednom mjestu i u jednom vremenu, zamrznuvši moment kako bi ga mi, ljudi iz budućnosti, mogli promatrati takvog kakav jest i razmišljati o njemu. Osim toga, mijenjanjem spornih riječi mijenja se i samo značenje knjige budući da osobni razvitak protagonista od rasista u rasističkom okruženju do anti-rasista i njegovog svjesnog napuštanja tog društva tako potpuno gubi na značenju.
Brisanje ili mijenjanje riječi jest obično falsificiranje povijesti, užasan orvelovski potez koji podsjeća na 1984., samo na mnogo manjoj skali. No, stvar je u principu ista. Upravo zato je posve svejedno dolazi li cenzura iz pravca rasizma i nacionalizma kao u prva dva primjera s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, ili iz pravca političke korektnosti i tobože anti-rasizma i anti-nacionalizma kao što se to dešava danas. Reperkusije su iste.
Neven Svilar
