Nakon Šangaja, Milana i Tokija Goethe-Institut je u suradnji s Literarnim kolokvijem iz Berlina i Međunarodnim odjelom Frankfurtskog sajma knjiga u Zagreb doveo kremu moderne njemačke pisane riječi: Marcela Beyera, Katju Lange-Müller, Elku Schmitter, Ulricha Peltzera, Annette Pehnt i Sherka Fataha. Izuzev Elke Schmitter, koja kod nas ima objavljen roman Gospođa Sartoris (Fraktura), ostalima su ovo gostovanje i prijevodi objavljeni u časopisu Quorum prvi 'dodir' s hrvatskom publikom. Kako smo vam o ovim cijenjenim književnicima već pisali, danas vam prenosimo dio jučerašnjeg razgovora koji su vodili s brojnom publikom i moderatoricom Petrom Sapun.
Predvodnik generacije i trenutno jedan od najperspektivnijih književnika Marcel Beyer, u svom se romanu Kaltenburg bavi zoologom Ludwigom Kaltenburgom čiju sudbinu kroje razni politički režimi.
Uobičajeno je mišljenje da se književnici slabo zanimaju za znanstvene teme, a vaš roman Kaltenburg obrađuje život i rad jednog zoologa, zbog čega ste dosta vremena proveli proučavajući znanstvenu građu. Otkud ta očaranost znanošću?
Oduvijek mi se dopadalo pisati o likovima koji se bave drugačijim stvarima od mene. Premda zoolog ima popuno drugačiji posao od mog, ja ipak između njegovog i mog posla nalazim mnogo sličnosti. Za oba je potrebno strpljenje, istraživački duh, koncentracija...
Uz prozu pišete i poeziju. Koja je najbitnija razlika između vaše proze i poezije?
U pjesmi većinom imam jedan lik, možda dva. Pjesma je s te strane više nalik monologu, dok je roman osjetno zahtjevniji. U njemu se pojavljuje mnoštvo likova, radnja se proteže stranicama. O romanu koji pišem razmišljam godinama, nastojim svojim likovima ući u glavu, pokušavam svijet gledati njihovim očima. To je dugotrajan proces. Pjesmu mogu napisati u jednom danu. Doduše, ponekad i za pjesmu treba istraživati...
Koliko je likova objedinjeno u vašem zoologu Kaltenburgu? Ima li tu i vas?
Lik Kaltenburga najvećim je dijelom baziran na austrijskom zoologu Konradu Lorenzu, dobitniku Nobela za medicinu 1973., no lagao bih kad bih rekao da u njemu nema i mene. Kad se pet godina bavite nekim likom, kako ne biste u njega upisali i dio sebe.
Katja Lange-Müller predstavila je svoj roman Ljutite ovce, čija se radnja odvija u ’89-toj, godini prije pada Berlinskog zida, a pisana je iz perspektive žene koja je u vezi s teškim ovisnikom.
Roman je pisan u formi direktnog obraćanja svojoj bivšoj ljubavi, no uopće nije sentimentalan. Kako to da ste se odlučili na tu formu?
To je stara, cijenjena forma na koju sam se odlučila jer još ništa takva nisam napisala pa mi je to bio izazov.
Ljutite ovce zapažene su dijelom i zbog toga što se za razliku od većine drugih romana koji obrađuju to vremensko razdoblje radnja zbiva u Zapadnom Berlinu. Kako to?
Ovaj je roman treći dio moje neslužbene berlinske trilogije. Svaka se knjiga zbiva u drugom desetljeću, ovaj konkretno obrađuje osamdesete. S obzirom da sam u ranijim romanima već obradila Istočni Berlin, željela sam pisati o Zapadnom Berlinu da sve to nekako spojim u veliku priču.
Urednica kulture u Spiegelu Elke Schmitter predstavila je svoju verziju njemačkog Seksa i grada,'chick-lit roman with a twist' Lagani prijestupi, koji se bavi problemima educiranih, dobro pozicioniranih Nijemica.
U romanu pišete o visoko obrazovanim ženama, profesionalkama na dobrim pozicijama, no protagonistkinja se ipak u jednom dijelu žali da bi najradije normalan život kućanice. Što mislite o toj dilemi obitelj—karijera?
Sve je to dio životne muke, pitanje perspektive i vlastitih odabira. Je li narcisoidno patiti na poslu zato jer se to od nas očekuje ili je narcisoidno ostati u kući?
Što mislite o usporedbi vašeg romana s Emmom Bovary?
Kad me uspoređuju s Flaubertom, ja se oduševim. Kažem, da, ta sam!
Ulrich Peltzer se u svom djelu Dio rješenja (čije se ime referira na onu dobro znanu: Ako nisi dio rješenja, dio si problema!) kroz ljubavnu priču 35-godišnjeg novinara i radikalne studentice bavi antiglobalizacijskim pokretom.
Dio rješenja zapravo ne nudi odgovor na pitanje može li antiglobalistički aktivizam te vrste donijeti išta dobra društvu. Možete li vi odgovoriti na to pitanje?
Naslov knjige ukazuje na to da bi odgovora moglo biti, no sama knjiga postavlja pitanje ima li uopće odgovora tj. pravog rješenja za to. Ja ga ne mogu dati, ali nadam se da će čitatelji sami sintetizirati odgovor na pitanje je li učestvovanje u akcijama protiv globalizacije, nadzora i paranoidnog osiguranja pozitivno ili nije. Ja nisam tu da dam odgovor na pitanje, već da ga postavim.
Vaš jezik i način na koji pišete izrazito su vizualni. U knjizi se obilato koristite tehnikama onih medija koje kritizirate. Niste odlučili napraviti film, napisali ste knjigu. Je li taj linearan jezik način otpora?
Na ovo vam pitanje mogu odgovoriti uopćenim odgovorom da je umjetnost otpor protiv okrutnosti stvarnosti. Ja se u knjizi koristim nekim filmskim metodama poput montaže i posebne vrste simultanosti, ali ja sam pisac, pišem knjige. Da sam filmaš, snimio bih film.
Anette Pehnt u romanu Mobbing piše o krhkosti ljudskog identiteta i psihologiji čopora, a zbog posebnog odabira perspektive pričanja za njezin roman kažu da iznova pokreće pitanje koje je postavio Norbert Gstrein u Zanatu ubijanja: tko ima pravo ispričati priču?
Vaš roman Mobbing pisan je iz perspektive supruge muškarca kojeg maltretiraju na poslu. Zašto on, a ne žena?
Zato što uz njega i njegova žena trpi mobbing. Ona se mora suočiti s potpunim raspadom muževa identiteta i u neku ruku zbog toga pati koliko i on. On se na poslu bori protiv svojih 'neprijatelja', a ta se situacija prebacuje i na dom pa i žena gubi sigurnost koju je imala. Mobbing na poslu je samo impuls za početak totalnog raspada, to je jednako tako moglo biti i nešto drugo.
Iz Mobbinga možemo iščitati kako svijet danas funkcionira - ljudi su usmjereni na posao i zaboravili su na bitne stvari - ženu, muža, djecu, prijatelje, oblake, ptice... Rad uništava privatni život. Nađe li taj vaš muž na kraju neko rješenje, izlaz iz krize?
Ova knjiga ne nudi nikakvo rješenje. To o čemu pišem ne tiče se toliko modernog doba koliko se tiče dinamike grupe. Kad grupa odluči da vas više ne želi, to je jako bolna stvar. Moj se lik pokušava praviti da se posao može odvojiti od obiteljskog života, ali to ne funkcionira. Pa se onda i žena premetne u ogorčenog ratnika premda istovremeno pokušava biti puna razumijevanja. Rastrzana je zbog svojih očekivanja, želje za normalnim životom... Ubrzo i sama postane vrlo krhka i paranoična. A kako mi slušamo priču iz njezine perspektive, i mi postajemo paranoični. Nismo sigurni tko tu krivo gleda na stvari. 
Sherko Fatah, porijeklom Kurd, predstavio je roman Tamni brod, koji prati djetinjstvo i razvoj mladog Iračanina Karima.
S obzirom da ste i njemačkog i iranskog podrijetla jasno je da se u vašem radu miješaju kulture, ali zanimljivo je i to da ste u mladosti živjeli u Istočnoj Njemačkoj pa ste se tek kasnije preselili u Zapadnu, što je isto bio svojevrsni kulturalni šok. Kako je ta multikulturalnost utjecala na vaše pisanje?
Kao romanopisca zanimaju me sudari kultura. Moj lik Karim proživljava upravo to. Iz rodnog grada jedva dođe do Njemačke, pokušava tamo nekako preživjeti, ali problem je u tome što on ima idealiziranu sliku života u zapadnoj Europi pa na kraju opet nagrabusi. U ovoj se knjizi sudaraju različite kulture, ona je prepuna nekakvih tranzicijskih situacija... Nisam siguran da na ovo pitanje mogu odgovoriti na racionalan način.
Možete li prokomentirati vaš odnos prema jeziku. U ovom romanu ljudska stradanja i sve ratne strahote i sve zločine opisujete gotovo poetskim jezikom, služeći se općim lirskim klišejima i svakodnevnim frazama. Zbog tog kontrastiranja efekt je još veći...
Da, to vam je poput gledanja u Sunce. Ako gledate direktno u njega, ne vidite ništa. Mene ne zanima zločin. Više me zanima način na koji pamtimo neke stvari iz prošlosti i kako one utječu na nas. Moj lik kao dječak prisustvuje sceni bacanja žena iz helikoptera. Kad ugleda helikopter on ne može predvidjeti što će se zbiti, a već u sljedećem trenutku svjedoči nečemu što ne bi trebalo vidjeti nijedno dijete. Mene zanima to njegovo kasnije sjećanje na taj događaj, a ne zločin kao takav.
