Ljudi su se oduvijek voljeli igrati kulturnih mrtvozornika i proglašavati kraj umjetnosti u ovom ili onom smislu. I to nije nešto inherentno samo modernoj epohi, budući da se primjeri o proglašavanju smrti umjetničkih vrsta, formi ili žanrova, pa čak i umjetničkih medija u cjelini (kao što je na primjer dijagnoza o neminovnoj smrti slikarstva u drugoj polovici 19. stoljeća zbog pojave fotografije) mogu redovito naći u zapadnoj kulturi u posljednja dva i pol milenija. No, treba reći i da je ponekad opipavanje bila umjetnosti kako bi se proglasila smrt iste bila naprosto umjetnička strategija - u tom smislu na um odmah pada dadaistička taktika – koja je, kasnije bi se ispostavilo, bila apsolutno nužna kako bi se uspavani i samozadovoljni duh u boci kreacije probudio, te se očitovala kao unošenje nove i prijeko potrebne subverzivne energije u konvencijama zatrpanu građansku umjetnost.
S druge strane, ponekad je postavljanje pitanja o mogućnosti kontinuiranog umjetničkog stvaranja zaista nužno i to prije svega u etičkom, a ne u estetičkom smislu; nitko ne može zamjeriti Theodoru Adornu na postavljanju pitanja o mogućnosti opstanka poezije u modernom svijetu nakon iskustva Auschwitza. Inače, upravo je poezija među najčešćim medijima kojima se proriče smrt. Tako nam je vremenski vrlo bliska situacija od prije desetak godina kad su svima bila puna usta 'smrti poezije', što se ipak nije dogodilo, dok su posljednje dvije, tri godine česte dijagnoze o nestanku životvornih sokova književne forme koja je apsolutno dominirala posljednjim desetljećima prošloga stoljeća. Riječ je, dakako o smrti 'kratke priče'.
U zadnjih nekoliko godina zaista je veliki broj tekstova bio posvećen smrti kratke priče, što je, čini se, više nego bilo što drugo bio izraz istinske preopterećenosti tržišta ovom formom zbog čega je došlo do neke vrste književne hiperinflacije. No, nakon par godina odmora od fenomena kratke priče jasno je da je 2009. oglasila povratak ove forme, iako to možda nije prava riječ budući da bi došlo do povratka nekoga ili nečega to bi trebalo otići, što se s kratkom pričom zapravo nikada i nije dogodilo. Ove je godine jednu od najvećih književnih nagrada uopće, Man Booker International, dobila Alice Munro koja je početkom godine objavila svoju četrnaestu zbirku, Too Much Happiness. Osim toga, 2009. izašla je i zbirka dosad neobjavljenih kratkih priča izuzetno cijenjene Mavis Gallant, a zbirke su objavljivali i poznati autori poput Kazuoa Ishigure, Ha Jin i Jamesa Lasduna.
Zanimljiv je još jedan fenomen u čudnovatom kompleksu zvanom short story, o kojem smo nedavno pisali. Naime, jedan od generatora golemog uspjeha ove književne forme bez sumnje je bio Raymond Carver, čiji je utjecaj na književnost posljednjih par desetljeća dvadesetog stoljeća, a napose na razvoj kratke priče, nemoguće precijeniti. A upravo je objavljivanje neredigirane verzije Carverove zbirke O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi, koju je pripremila njegova supruga, pjesnikinja Tess Galagher, bio jedan od ključnih izdavačkih događaja godine, barem što se tiče engleskog govornog područja. Naime, ova slavna zbirka koja je objavljena 1981. i čiji je utjecaj nemjerljiv s bilo kojom drugom knjigom u osamdesetim godinama 20. stoljeća, jednako tako u svijetu kao i kod nas, zapravo je kreacija slavnog urednika Gordona Lisha koji je Carverove priče rezao i kratio kako je htio pa su neke priče ostale na nevjerojatnih 20 posto originalnog Carverova teksta.
Također, ovogodišnja dobitnica Pulitzera Elizabeth Strout objavila je knjigu Olive Kitteridge, koja je upravo objavljena i kod nas u izdanju Profila, a koja zauzima područje između kratkog romana i 'duge priče'. Treba naglasiti da je odnos između romana i priče kao kraće prozne forme oduvijek bio fascinantan i kompleksan. Čak i u doba najveće ekspanzije kratke priče, veliki dio publike i kritike još uvijek je smatrao pisanje kratkih priča nekom vrstom šegrtovanja za buduće romanopisce ili kao nekakav poligon za vježbanje. To se najbolje vidi u ugovorima koje pisci zbirki kratkih priča potpisuju za američke izdavačke kuće, a u kojima se prva zbirka priča smatra nekom vrstom uvoda nakon čega mora uslijediti roman.
Nakon svega, čini se da je, ako je kratka priča zaista i bila na samrti, ove godine reanimirana te ljubitelji ove književne forme neće morati naricati nad njezinom sudbinom.
Neven Svilar
