Marie Darrieussecq i Camille Laurens
O tome da li je autor ovoga teksta napisao plagijat nedavno su se zapitali neki čitatelji nakon članka objavljenog u Booksi pod nazivom 'Smrt kratke priče?'. Iako je pitanje plagiranja uistinu jedan problematičan fenomen, ako se usporede dva teksta, tekst u Guardianu koji govori o revitalizaciji kratke priče, i tekst u Booksi u kojem je osim o povratku kratke priče kao dominantne forme posljednjih petnaestak godina, više od 50% teksta posvećeno pitanju smrti umjetničkih formi kao zasebnom problemu, a ne o smrti neke konkretne umjetničke prakse u konkretnom vremenu i konkretnom prostoru, vidljivo je da nije riječ ni o kakvom plagijatu. One koji to neće ili ne žele uvidjeti, već im je ključno u proglašavanju nečega plagijatom spominjanje istih imena u istom kontekstu (i to bez obzira što je na Booksinom sajtu dva mjeseca prije Guardianovog članka objavljen veliki tekst pod nazivom Absolute Beginners o zbirci Beginners Raymonda Carvera (objavljen je 29. rujna) kao o jednom od najvećih događaja godine na polju izdavaštva, odnosno o Carveru kao generatoru kratke priče, kako u zapadnim književnostima, tako i kod nas), nema smisla pokušavati uvjeriti u suprotno.
Svi smo mi najčešće površni čitatelji, no bez obzira na to, olako se stvari proglašavaju plagijatima. No, ako se već želi razlučiti plagijat od teksta koji se naprosto bavi istom temom i ima sličan sadržaj, dovoljno je pogledati ovaj primjer. Naime, u Booksi je 7. srpnja prošla godine objavljen članak pod nazivom 'Doturi al škrabala’. Riječ je o tekstu u kojem se govori o fenomenu spajanja medicinske profesije i književnosti, drugim riječima, o piscima koji su bili i liječnici. Također, riječ je o tzv. 'autorskom tekstu', dakle tekstu koji je napisan direktno 'iz glave' i bez pomoći bilo kakvih drugih sadržaja poput interneta ili drugih knjiga ili članaka (s jedne strane to je mana budući da to svakako uzrokuje deficitarnost u građi, no, s druge strane, barem je jamstvo da je tekst takav kakav jest posve jedinstven). Na veliko iznenađenje autora tog teksta nekoliko dana kasnije pojavio se tekst u jednim dnevnim novinama pod nazivom 'Liječnici pisci: pamte medicinu, pišu književnost', koji je bio u nekim svojim dijelovima gotovo istovjetan tekstu 'Doturi al škrabala'; ne samo po sadržaju, već i po rečeničnoj organizaciji, sintaksi i, da ne bude zabune, po vokabularu. Pogledajmo par usporednih primjera teksta koji je objavljen tri dana nakon teksta 'Doturi al škrabala', dakle 10. srpnja 2009., i teksta objavljenog u Booksi.
1. primjer
Booksa: Jedan od liječnika-pisaca esteticista s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće je i Arthur Schnitzler. Osim što je bio liječnik, bio je i psiholog, a jedan od poznatih kolega psihologa bio mu je i Robert Musil, veliki austrijski pisac čije je epohalno djelo Čovjek bez svojstava nedavno doživjelo i reizdanje s novim prijevodom Andyja Jelčića.
Slobodna Dalmacija: Jedan od liječnika pisaca s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće je i Arthur Schnitzler. Osim što je bio liječnik, bio je i psiholog, a jedan od poznatih kolega psihologa bio mu je i Robert Musil, austrijski pisac čije je djelo "Čovjek bez svojstava" nedavno doživjelo i reizdanje s novim prijevodom.
2. primjer
Booksa: Nobelovac Albert Schweitzer studirao je medicinu, a kao liječnik misionar posvetio se karitativnom radu u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. (Od 1913. do 1917. godine izradio je u Lambareneu tropsku bolnicu sa stacionarom za leprozne bolesnike.).
Slobodna Dalmacija: Nobelovac Albert Schweitzer, autor izreke "Učini nešto sjajno, ljudi bi te mogli imitirati", studirao je medicinu, a kao liječnik misionar posvetio se karitativnom radu u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi (od 1913. do 1917. godine izradio je u Gabonu tropsku bolnicu sa stacionarom za leprozne bolesnike).
3. primjer
Booksa: Lista pisaca liječnika je beskonačna: od Antona Čehova, Somerseta Maughama, Sir Arthura Conana Doylea, Mikhaila Bulgakova... Liječnik je bio i veliki francuski renesansni pisac François Rabelais, koji je bio i profesor anatomije.
Slobodna Dalmacija: Lista velikih pisaca liječnika je preduga: od Antona Čehova, Somerseta Maughama, sir Arthura Conana Doylea, Mikhaila Bulgakova... Profesor anatomije bio je francuski renesansni pisac François Rabelais.
...
Dakle, plagijat odnosno prepisivanje treba jasno razlučiti od teksta koji se naprosto bavi istom temom, no, bez obzira na to, uvijek će se naći kojekakvih pižona koji će glasno trubiti o plagiranju.
U tom smislu, kao odgovor takvim pižonima, uvijek se vrijedi sjetiti riječi T.S. Eliota iz njegovog poznatog eseja 'Tri glasa poezije':
"Birajući temu o kojoj bih govorio, imam na umu dvije osnovne svrhe. Prva je da izbjegnem govoriti o nečemu što sam već rekao, a druga da ne kažem nešto što je netko drugi izrazio prije mene, i to, možda, bolje. Te je dvije svrhe gotovo nemoguće postići. Većinom za života imamo vrlo malo izvornih ideja; do najvećeg broja takvih dolazimo dok smo još mladi i neiskusni; neki od nas svoje zrelije godine posvete pokušajima da se iste ideje izraze bolje ili pak otkriju da one nisu ni izdaleka onako izvorne kao što se nekoć činilo."
No, da plagiranje nije jednostavan problem i da se manifestira na različite načine, koliko god oni bili čudnovati, pokazuje i slučaj koji intrigira francusku javnost od 2007. godine sve do danas. Naime, nastavlja se polemika i svađa između dvije izuzetno poznate francuske književnice, Camille Laurens i Marie Darrieussecq, o 'psihološkom plagiranju'! Camille Laurens optužila je svoju kolegicu za plagiranje nakon što je Darrieussecq objavila roman Tom est mort, roman u kojem je glavna protagonistica žena koja je nesretnim slučajem ostala bez svojeg četverogodišnjeg sina i koja priča o tom slučaju deset godina kasnije. Naime, Laurens je doista ostala bez djeteta pri porođaju te je o tome objavila memoare po nazivom Phillippe, a kad je čitala roman Darrieussecqove imala je osjećaj, kako kaže, da je "roman napisan u mojoj sobi, s njenom guzicom na mojoj stolici i njenom tjelesinom na mojoj postelji žalosti i gubitka". S druge strane Darrieussecq se zapitala "nije li sugestija da neka iskustva moraju biti proživljena da bi se pisalo o njima suluda, jer otkad se pisac mora opravdavati iskustvom iz vlastita života u sadržaju romana."
Zanimljivo je da je urednik obje knjige bio isti, a dva mjeseca nakon teške svađe dvije književnice njihova izdavačka kuća Éditions POL i njezin vlasnik i urednik odlučili su riješiti se Laurens. Sada, više od dvije godine nakon velike kavge i jedna i druga književnica objavile su knjige u kojima se na ovaj ili onaj način bave tim iskustvom. Darrieussecq je objavila veliku studiju o plagiranju i plagijatima u francuskoj književnosti, dok je Laurens napisala roman u kojem je nositelj radnje autorica koja se suočava s nemogućnošću pisanja i spisateljskom blokadom nakon što su je napustili njezin urednik i izdavačka kuća. Marie Darrieussecq je prije nekoliko dana, po izlasku knjige o plagiranju izjavila kako "postoji trenutak u životu kada moraš postati bijesan da preživiš. Napisala sam ovu knjigu kao neku vrstu terapije ali i kao pomoć budućim piscima koji će biti napadani zbog plagiranja".
Merci Marie!
Neven Svilar
