Otprilike godinu dana prije no što se na našoj televiziji pojavio popularni kviz Najslabija karika, slučajno sam, ne znajući uopće što gledam, naišao na britansku verziju istog kviza kojeg vodi poznata voditeljica Anne Robinson. Prema običaju u tom kvizu voditeljica je jednog od natjecatelja upitala što radi u životu odnosno čime se bavi, na što je ovaj 40-godišnjak rekao da je nezaposlen, no da pokušava biti piscem. Ona ga je pitala da li je nešto objavio, na što je on nekako nevoljko potvrdno klimnuo glavom. Voditeljica je inzistirala i pitala ga što je napisao na što je natjecatelj rekao dva romana, ali da nisu poznati i da ih nitko sigurno nije čitao, iako se mogu pročitati i na njegovom blogu, no voditeljica je htjela istjerati do kraja čitavu stvar, te mu je rekla da je netko od deset ljudi u studiju možda čitao romane i da izvoli reći kako se zovu, pobogu. Natjecatelj je slegao ramenima i rezignirao izjavio, "Prvi roman je bio My Life, my Cock', dok je njegov nastavak Misadventures of My Naughty Cock!". Kamera je pokazala ostale natjecatelje koji su se zacrvenjeli u pokušaju da ne prasnu od smijeha, dok je voditeljica pokazala briljantnu britansku samokontrolu i savršenom kombinacijom diskretne ironije i ciničnog šarma namignula autoru i rekla, "Mogli ste nam odmah to reći. Potražit ću knjige na Internetu." Nikada mi nije bilo jasno kako je moguće da BBC nije u montaži izbacio taj sporni dio, no odgovor je i više nego očit – čovjek je naprosto pisac knjiga za djecu u kojima se fabula vrti oko avantura nekog pijetla.
Ne znam da li je Anne Robinson zaista potražila ove knjige na netu, vjerojatno nije, no, ako i jest, posve je jasno da neće učiniti ono što je učinila osoba imena Helene Hegemann. Iako je ovo ime i u našim medijima nekoliko puta spomenuto posljednjih tjedana, zapravo je Helene Hegemann, 17-godišnja kćerka uglednog berlinskog profesora, kod nas još uvijek nepoznata. To se ne bi moglo reći za njezinu rodnu Njemačku u kojoj su mediji posljednjih nekoliko tjedana opsjednuti mladom Helene i njezinom pričom. Hegemannova je u središtu jedne od najvećih književnih afera u Njemačkoj posljednjih nekoliko godina.
Priča ide ovako: Nakon što je debitantski roman mlade 17-godišnje Helene Hegemann, koji je postigao ogroman kritički, ali i komercijalni uspjeh, prodan u više od 100 tisuća primjeraka, pojavile su se optužbe za plagijat. Roman pod nazivom Axolotl Roadkill pojavio se prije nekoliko tjedana u knjižarama te je odmah zauzeo vrh njemačkih top ljestvica, a već je i nominiran za nekoliko prestižnih njemačkih književnih nagrada. Roman koji govori o 16-godišnjoj djevojci koja se nakon smrti svoje majke odaje divljem seksu i uzimanju narkotika u svijetu berlinske techno-scene, Hegemannova je već dramatizirala za kazalište te pripremila scenarij za igrani film, kad su se, sredinom veljače, pojavile optužbe da je Helene Hegemann čitave dijelove svoga romana preuzela iz gotovo potpuno nepoznatog romana pod nazivom Strobo, kojeg je napisao 28-godišnji bloger pod pseudonimom Airen, a koji je prodan u samo stotinjak primjeraka. Nedugo nakon što je izašao roman Axolotl Roadkill pojavile su se usporedbe između dva romana u kojima je vidljivo ne samo da je su dijelovi knjige izuzetno slični dijelovima romana Strobo, već da je u jednom slučaju čitava stranica preuzeta te da se u romanu pojavljuju brojni likovi koji su prikazani u Strobou. Hegemannova je nakon intervjua Airena (čije se pravo ime ne zna budući da jedini koji znaju tko je on, ljudi iz njegove firme, pod prijetnjom otkrivanja poslovnih podataka ne smiju objaviti njegovo ime) u visokotiražnom Der Spiegelu gdje je optužena za plagijat krenula u ofenzivu sa savršeno predvidljivim izjavama o 'istraživanju naravi intertekstualnosti na blogosferi', te kako je ona pripadnica nove generacije pisaca koji se služe svim mogućim izvorima prilikom pisanja. Tu su pale duboke izjave mlade Helene poput one da "ne postoji originalnost, samo autentičnost", a osim toga autorica je rekla i kako se "u svom radu jednako koristi izjavama slovenskog teoretičara Slavoja Žižeka kao i svojih prijatelja". Sve to mlada je autorica izjavila u intervjuu Der Spiegelu, koji je, možda i pomalo nepravedno, predstavlja kao starmalu i arogantnu klinku koja se ponaša kao da je popila svu pamet svijeta. Problem je međutim što Hegemann nije citirala i uzimala cjelokupne dijelove teksta, što bi mogla obraniti na način na koji je pokušala, već je, kada bi se našla u narativnom škripcu, naprosto posegnula za već gotovim rješenjem. Također, ono što nije shvatila, sudeći barem po njezinim izjavama, jest da problem ne leži u nekakvom kopiranju priče, koja može biti potpuno ista kao priča u Strobou ili u Ani Karenjini, svejedno, već u načinu na koji je čitava priča napisana - lijeno i neoprezno, što joj se na koncu obilo o glavu. Njezin izdavač je priznao kako je u romanu barem dvadeset doslovno preuzetih odjeljaka, te da će sljedeće izdanje knjige sadržavati popis preuzetih tekstova kao i napomenu kako je "riječ o knjizi koja izvlači mnogo iz intertekstualnosti".
No, što zapravo treba izvući iz ove priče? Na blogovima širom svijeta mladu autoricu, posve besmisleno, optužuju za to što nije proživjela to o čemu piše, već je priču prepisala. To je jedan od argumenata koji se poput gube veže uz književnost – iako više nije raširen kao prije, jasno je da nikada neće nestati. Uostalom, nedavno smo imali primjer za ovakvo poimanje književnosti zapadno od njemačko-francuske granice, u velikoj francuskoj aferi plagiranja koja to zapravo nikada nije smjela biti. Riječ je o famoznoj polemici između Camille Laurens i Marie Darrieussecq koja bezrazložno traje sada već nekoliko godina. Da podsjetimo, književnica Camille Laurens je izgubila dijete pri porodu 1995. godine što je opisala u svojim memoarima pod nazivom Philippe, da bi 2007. godine optužila svoju poznatiju kolegicu za 'psihološko plagiranje' nakon što je Darrieussecq objavila knjigu Tom est mort, roman u kojem je glavna protagonistica žena koja je nesretnim slučajem ostala bez svojeg četverogodišnjeg sina i koja priča o tom slučaju deset godina kasnije.
No, činjenica je da gotovo svaki tjedan imamo jedan veliki skandal u svijetu književnosti vezan uz plagiranje. Tako smo npr. prošli tjedan izvijestili o slučaju velike književne zvijezde J.K. Rowling i optužbe da je plagirala malog Harryja Pottera, te je suočena s tužbom nasljednika preminulog pisca Adriana Jacobsa zbog navodnog plagiranja njegove knjige The Adventures of Willy the Wizard, čije je dijelove, prema tužiteljima, iskoristila u knjizi Harry Potter i Plameni pehar. Inače, ovo nije prvi put da se J.K. Rowling suočava s takvim optužbama – od prilično uporne spisateljice Ursule Le Guin, iz čijeg su smjera najčešće dolazili napadi za preuzimanje tuđih ideja, pa sve do pomalo besmislenih napada zbog činjenice da se lik horor filma Troll iz 1986. zove Harry Potter.
Još jedan autor koji prodaje milijune primjeraka, Dan Brown, suočio se s velikom tužbom prije nekoliko godina koju su pokrenuli autori knjige Sveta krv, Sveti Gral, koji su kasnije izgubili parnicu, iako je svima bilo i više nego jasno da je Brown osnovne postavke za svoj roman DaVincijev kod preuzeo upravo iz te knjige. Nedavno je i poznati britanski pjesnik, ex poet-laureate Andrew Motion također bio napadnut zbog plagiranja. Njega je za krađu optužio povjesničar ratovanja Ben Shephard koji je optužio pjesnika da je ukrao sadržaj jedne svoje poeme iz svjedočenja vojnika s PTSP-om, na što je Motion naprosto rekao da je poema napisana u dugoj tradiciji 'nađene poezije', što bi bilo nešto kao lirski ready-made.
Na kraju ove velike Balade o kradljivcu stiha trebamo se poslužiti omiljenom retoričkom retortom nogometaša i postaviti pitanje – "što reći"? U ovakvim situacijama redovno se vadi poznati citat Pabla Picassa "Dobar umjetnik kopira, a veliki umjetnik krade", koji je toliko zloupotrebljavan da zvuči kao Oda radosti koja se glasno upali u tramvaju kao ring-tone osobe koja je odjevena u majicu Two beer or not beer Shakes-beer. A kad smo kod Shakespearea, pobornici nekakve imaginarne originalnosti oduvijek su smiješno tvrdili kako je riječ o najvećem 'plagijatoru' svih vremena, koji nije imao nijednu originalnu ideju već je sve pokrao od Plutarha i sličnih. Baš kao i Držić. No, jasno je da je Picasso bio u pravu. Uostalom, navedeni citat je posve na tragu T.S. Eliota koji je rekao kako "nezreli pjesnici kopiraju, a zreli kradu". I zato je možda jedino što nam preostaje u igri s ovim kolovratom originalnosti i 'tradicije', a prije no što se zaista ubodemo kao Trnoružica, jest uzeti moto američkog novinara Jamesa Atlasa - "Književnost je krađa" - i postaviti ga uz Sartreov - "Pakao – to su drugi".
Neven Svilar
