Baršunaste priče - antologija češke kratke priče

Razvoj književne tradicije, a slijedom toga i periodizacija pojedinih nacionalnih književnosti, ne protječu naime ravnomjerno. Svaka nacionalna književnost ima svoje specifičnosti koje ni izdaleka nisu određene samo njezinim imanentnim tijekom. Razvoj književne tradicije, a slijedom toga i periodizacija pojedinih nacionalnih književnosti, ne protječu naime ravnomjerno. Za češko je društvo važan međaš postala 1989. godina, koja odjeljuje njegovu suvremenost od prošlosti, i to ne samo s društveno-političkoga nego i s književnopovijesnoga gledišta. Naravno, društveno-politički međaši ne vrijede uvijek i za književnu povijest, no katkad je nepovoljan utjecaj političke moći toliko jak da i književnoj povijesti postavlja periodizacijske koordinate. Od 1948. do 1989. slika češke književnosti bila je snažno deformirana političkim intervencijama (uz iznimku razmjerno slobodnih 6o-ih godina}, književno je tržište podlijegalo prilično oštroj cenzuri komunističkih vlasti, a mnogim je autorima objavljivanje bilo posve zabranjeno ili su bili prisiljeni mijenjati svoje tekstove prema nalozima cenzora. Velik je broj pisaca izlaz našao u egzilu, a rnnogi su svoje tekstove širili tajno, u strojopisu, ili su objavljivali izvan Čehoslovačke. Češka književnost bila je tako rascijepljena u tri dijela: uz službeno objavljivanu književnost, koja je gotovo u cjelini bila prorežimska ili barem ideološki nekonfliktna, postojala je i samizdatna književnost, a češku su književnost objavljivali i češki egzilanti u svojim izdavačkim kućama diljem svijeta. Autori koji su objavljivali isključivo u samizdatu ili u egzilu bili su zato početkom 9O-ih posve nepoznati široj čitateljskoj publici, iako su mnogi od njih već bili zreli pjesnici ili prozaici (npr. Jiri Kratochvil, Jan Kresad-lo i dr.).