Petak
11.11.2011.

Bez iznenadnih radosti molim




A+ A-

Gotovo da nema pitanja na koje nećemo moći tražiti odgovor pomoću ove višeslojne proze. Od majke do domovine – suočit ćemo se sa svime onim od čega jesmo. Nisu li naše sudbine dobile pečat vremena u kojem živimo? Malo tko može reći da je izmigoljio bremenu našeg doba. Osnovno osjećanje što ga Gašparica podastire od beznađa do samojastvenosti, od očaja do duboke rezignacije, od depresije do spasonosne svesebice nije li to ono što obilježava recimo patetično prvo desetljeće novog stoljeća (pa i tisućljeća). Tko od nas nije često, i prečesto!, taj Gašparičin glavni junak koji tako strpljivo traži ono što u svijetu koji nas okružuje neće naći?
Književne moći autorica - ne bih rekao svjesno nego snagom talenta - ravnomjerno raspodjeljuje između proznog i poetskog. Iako natopljena lirikom, nježnom koliko i surovom, proza ni u jednom trenutku ne nosi lirsko tkivo iz požrtvovnosti već prije svega zahvalno jer lirsko ovoj prozi daje dodatna, gotovo orlovska krila. Tim postupkom autorica uspješno izlazi iz ropstva deskripcije. Snažnom metaforom reći će više nego digresijom od stotinjak stranica. 

Mihaela Gašpar nas ovim romanom upućuje da što prije krenemo u potragu za vlastitim identitetom. Jer, opominje nas autorica, sutra će već možda biti kasno!

(Alojz Majetić)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.