"Roman je to iz šest dijelova, a mjesto radnje jedna je jedina kuća, nasljeđivana s koljena na koljeno, kupovana; njezino habanje i starenje, njezina na koncu djelomična smrt, kada u funkciji i relativno zdrava ostaje još samo jedna prostorija, tek je pozornica na kojoj se, gotovo serijski, izmjenjuju likovi nesposobni da izađu na kraj sa svojom nesrećom.
Mihaela Gašpar uspjela je stvoriti atmosferu koja ima elemente bajke, ali ta bajka ne poznaje ni vještice ni prinčeve: to je bajka konstante sivila svakodnevice koja ljude razlaže na planktonska mjerila, a riječi koje likovi izgovaraju opasno podsjećaju na bajalice. Taj tamni univerzum pun je monotonog šaptanja, pun je apsurdnog ohrabrivanja i katastrofa: očevi izgore u sobama, majke se ubijaju, i svi jedni druge drže u slijepom zagrljaju. (...)
Osjećaj za svijet ove autorice, a to je dodatni užitak za čitatelja, visoko je poetičan, sav u treptaju koji lovi beznadna stanja, bezizlazje u kojemu svi grcamo više nego što smo u stanju priznati. Ona čuvena maksima koja kaže da umjetnost imamo kako ne bismo umrli od istine ovdje je okrenuta naopako: umjetnost imamo jer smo zaboravili što je prava istina o nama, koliko su nepovoljni realni nalazi o našem stanju, o našoj palosti u svijet neodmotanih, nerealiziranih larvi koje se palucavo nadgmizavaju jedna preko druge i to hvalospjevno nazivaju 'realizacijom'."
/iz pogovora Daria Grgića/
