Bili smo idealisti...

žrtve poratnih komunističkih obračuna koja pred zamišljenom porotom 'povijesne pravde' želi obraniti smisao svog života – životnu borbu 'stopostotne idealistkinje nošene vizijom o jednom novom, ljepšem društvu slobodnih i ravnopravnih ljudi'. Dočim je u redovima antifašističkog pokreta smatrala kako je ni jedan rizik, čak ni dovođenje u smrtnu opasnost sebe i svoje troje djece ne smije pokolebati u 'svetoj dužnosti prema svom narodu i svojoj zemlji u najdramatičnijim časovima njihove novije povijesti', tijekom montiranog procesa protiv Andrije Hebranga ostala je zatečena lakoćom s kojom se nova nomenklatura, na način perfidnoga staljinističkog antistaljinizma, rješava svih nepoćudnih 'elemenata' i traži slijepu boljševičku poslušnost. Priklonivši se suprugu Šimi Balenu, koji se u ljeto 1948. izjasnio protiv Hebrangova uhićenja, Marija-Vica potpisala je rješenje o svojoj simboličkoj smrti u novom sustavu vrijednosti.

Umjesto da je socijalistička historiografija slavi kao romantičnu heroinu pokreta koja je sa šesnaest godina ušla u Partiju daleke 1928. godine, koju su nedugo zatim izbacili iz gospićke gimnazije zbog protudržavnog djelovanja a na Okružni sud u Ogulinu vodili vezanu lancima, ponosno uzdignute glave, kao lijepu i okretnu gerilku koja je u okupiranom Zagrebu prenosila trotil-eksploziv u dječjim kolicima s kćerkom u njima, Marija Bevandić-Balen nakon 1949. godine ne postoji za socijalističke povjesničare i leksikografe. Tek 1983. poslužit će Ivanu Supeku kao predložak za središnji ženski lik Truščice u romanu Krunski svjedok protiv Hebranga.

Zgrožena inflacijom poluistina, fabriciranih svjedočenja i izvrtanjem činjenica iz prošlosti početkom 1980-ih, Marija-Vica Balen želi iznijeti što više podataka, osobnih imena i sudbina, pa tako detaljno opisuje veliki primorski proces protiv 130 komunista pred sudom u Ogulinu 1934, među kojima je bila jedina žena osuđena na osam mjeseci zatvora, približava nam aktere ilegalnoga komunističkog rada u Zagrebu od 1933. do 1942, opisuje aktivnosti lijevih intelektualaca i pokretanje naprednih tiskovina, organizirano naoružavanje komunista i prve gerilske akcije (napad na ustašku vojnicu kod Botaničkog vrta, diverzija u Glavnoj pošti), tijek četvrte ofenzive u Lici i Gorskom kotaru te organiziranje novih vlasti, kulturnih i propagandnih aktivnosti, posebice ženskog tiska, na oslobođenim područjima. O drugim historijskim momentima memoristica je saznavala iz prve ruke, razmjenjujući iskustva s članovima obitelji ili Šimom Balenom: o svibanjskim žrtvama u Senju 1937, kad je izgubila brata Nikolu, o djelovanju 'crvenog sveučilišta' u vodećim starojugoslavenskim kazamatima, o predratnom ilegalnom pokretu i budućim kerestinečkim žrtvama, o ustaškim prijekim sudovima, o diverzantskim akcijama i partizanskim ofenzivama, o Ðilasovim objedama protiv Andrije Hebranga i 'bulumente' oko ZAVNOH-a, o montiranom procesu protiv Hebranga, o poratnom progonu lažnih i pravih informbiroovaca itd.
(iz pogovora Renate Jambrešić Kirin)