Estetika ružnoga u arhitekturi

Tako počinje rasprava o estetici i valorizaciji umjetničkih djela, a napose arhitektonskih ostvarenja kroz povijest. Osnovni je predmet razmatranja utvrđivanje postojanja znanstvene discipline o ljepoti, koja postoji nasuprot pojmu znanstvene discipline o ružnome, koja kao estetski pojam ne postoji. Uvođenjem estetske kategorije ružnoga, napose u području teorije arhitekture, autor promatra i ostale discipline, a govoreći o estetici kao znanosti o lijepome.

Kako bi se utvrdio pojam ružnoće, razmatranje obuhvaća analizu toga pojma – fenomene u prirodi, anorganskoj prirodi, živome svijetu biljaka i životinja. U prirodi je ružnoća nepobitni sastavni dio njezine stvarnosti. Autor smatra da je prije svega potrebno obraditi pojam ružnoga u likovnim umjetnostima – slikarstvu, kiparstvu, primijenjenoj umjetnosti, kiču ili neumjetnosti. Kako je cilj te analize utvrđivanje novoga estetskog pojma - estetike ružnoga, što se pogotovo odnosi na arhitektonska ostvarenja, analiza obrađuje arhitekturu – prethistorijsko doba, starovjerski Sumer i Egipat, Grčku, Rim, srednji vijek, renesansu, barok, eklekticizam, Antonio Gaudi, ekspresionizam, internacionalni stil, Le Corbusier i arhitektura kasnoga 20. stoljeća.

U posljednjem poglavlju - Nova estetika – autor donosi zaključak u kojem je riječ o novom senzibilitetu prema arhitektonskoj formi. Ljepota više nije jedina veličina, a ružno više nije tabu tema, već postaje estetska vrijednost koja omogućuje da lijepo i ružno postanu tijesno povezani pojmovi, i da budu različite vrijednosti istorodnoga likovnog izraza. Iznesena je građa nesumnjiv doprinos razvoju teorijske misli i novom vrjednovanju arhitektonskih djela.