Idemo dalje

Takva kritika politike zapravo živi u teškoj zabludi kada misli da se licemjerje, spletke i bezobzirnost mogu istinski i razumljivo prokazati istim jezikom na kojem su oblikovani, i kada ne vidi da kritika biva dokraja poštena samo ako zauzme ne samo drugačiji polazišni rakurs nego i ako se izrazi drugačijim jezikom. Pa ako na formalnu uglađenost diplomatskih konferencija za medije koja se predstavlja kao kultivirana društvena svijest, i ako na lukavo izbjegavanje izravnosti koje se predstavlja kao pristojnost i građanska obzirnost, treba odgovoriti čak i psovkom kad se već čini da nema drugoga načina da se protresu svijesti, onda neka bude i psovka, neka se u glasu osjeti neispeglani, bučni gnjev.
Pavle Kalinić posudio je svoj glas upravo onima kojima uglavnom ništa drugo nije ni preostalo, onima koji politiku ne stvaraju, nego je izravno trpe na svojim posve konkretnim životima, pa bili oni hrvatski vojnici koji su poslani u afganistansku misiju s ne baš jasnim okvirom djelovanja i još manje jasnim političkim legitimitetom, ili američki stradalnici u uraganu koji je opustošio New Orleans, ili palestinski bombaši samoubojice odrasli u beznađu izbjegličkih logora...