Ljetopisi

U ovoj knjizi – iz putovanja. A putovanje kao da je preduvjet stvarnoga života.

U slobodi i znatiželji kretanja Zvjezdana jednostavno ide s bilježnicom, zapisuje što vidi, odmah ili malo poslije, meandrirajući čak i oko vlastitih pokušaja autocenzure ("ne bih htjela raditi priču od…") Tako nastaje knjiga, prirodnim slaganjem sedimenata, kratkih i dužih, težih i lakših. Put u Makedoniju pustolovno traje, no kratki bljesak uz lungo mare u Lovranu u svojoj se ironiji jednako trajno urezuje u pamćenje. Svaki putopis počinje iz tišine i ne zna se točno kakav će biti glas koji s njim dolazi na svijet, ponekad lirski, ponekad ironičan, rijetko melankoličan. No uvijek neposredan i živ, sposoban za nagla skretanja, osvježavajuće hirovit. I uvijek sposoban dozvati i dočarati slike. Upravo zbog izrazite vizualne sugestivnosti ovi putopisi ostavljaju jarke tragove.

Možda bi se moglo reći da povod putovanjima i nije važan – ali jest. Velik dio njih povezan je s autoričinim slikarskim ili pak restauratorskim poslom, ona ne kreće na put ni zbog turizma, ni zbog odmora, pa ni zbog pisanja. Kad zaključa za sobom vrata svakodnevice, otvara se prostor za sve vidove njene kreativnosti, za otvaranje sebe svijetu i svijeta sebi. I svijet je zaista tu, u ovoj knjizi, svjež u svojoj ukupnosti i fragmentarnosti; tu su krajolici, ljudi, znakovi, životinje, ruševine, doživljaji, stol za ples i mala haljina rujne boje. I nadasve pokret, pokret koji je život sam. A pogled koji se otvara tom svijetu oštar je i ne prilagođava se unaprijed zadanim ravnotežama. I koliko god putovanje bilo i otkrivanje sebe, a svijet možda veliko zagonetno zrcalo, Zvjezdanina osobnost se niti nameće niti zaogrće lažnom nevidljivošću; ona je svjedok s rijetkom sposobnošću da ne umanjuje viđeno, ne svodi raznolikost, neobuhvatljivost doživljenog na jednostavne obrasce svjesnih ili nesvjesnih predrasuda.  

Sanja Lovrenčić