Mnogopoštovnoj gospodi mravima - Razgovarao: Miloš Jevtić

Mnogopoštovanoj gospodi mravima kaže da pripada žanru tekstualnih intervjua, odnosno da je razgovorna cjelina citatno aranžirana iz autorovih bilješki i objavljenih djela. U poetičkome pogledu ta je pretpostavka djelomice točna, pa ju je vjerojatno bio svjestan i srpski publicist Miloš Jevtić, urednik Radio Beograda kada se prvi put obratio Krleži s molbom da nastupi u njegovu programu. Na drugi način svjestan od Vanište, koji je Krležina neprestana vraćanja vlastitim citatnim toposima slušao uživo, ali tko god je čitao Krležu, a Jevtić očito jest i prije nego ga je u posljednji tren sreo, mogao je znati da Krleža i kada govori – piše: "O načinu vođenja intervjua mogli bismo se dogovoriti posebno. Zapravo, odgovore možete napisati, a možete i govoriti" (1977). Na predlošku Jevtićeva pisma koje se čuva u Krležinoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Krleža skicira odgovor u kojem kaže da mu je "žao što nije u poziciji da se odazove pozivu iz niza razloga, a najviše zato što ne vodi", ili možda "ne voli", jer je rukopis nečitak, "ovu vrstu razgovora-intervjua kakvi se javljaju u našoj štampi". A zašto ih ne voli objasnio je odmah na početku razgovora kada je do njega ipak došlo: "Do danas nisam čuo ni jedne žive duše da bi me zapitala jesam li pročitao neki razgovor s prominentom našeg pera". Stoga se Jevtić upućujući Krležu tko je sve i kako važan govorio za njegov doista reprezentativan radijski program, u što je Krleža ionako bio upućen, kretao pogrešnim tragom sve dok se nije obratio Beli Krleži, te prvo s njome snimio intervju. Kada Bela Krleža, u također očito prethodno tekstualno pripremljenom razgovoru, govori Jevtiću primjerice da su "teatar i narod jedna cjelina" te da "otuda, u svakoj budućnosti čovjeku će biti potrebna živa riječ drugog čovjeka" i da je upravo "to teatar", Krleža je, odnosno njegovi 'citati' već blizu.

 U razgovoru s Jevtićem Krleža govori i o Hrvatskoj Republici, ali i o onima koji su prije njega prelazili tu i druge granice da bi ih se u Hrvatskoj i bez radija čulo.
Od svoga razgovora s Krležom Miloš Jevtić kao što se vidi nije odustao. I bez sudbine koja svaku knjigu određuje tako da ju se čita s obzirom na njen život, a ne samo one koji su je činili, Jevtićev je razgovor s Miroslavom Krležom doista razgovor i utoliko drukčiji ne samo od drugih tekstova koji se također zovu ili jesu razgovori s Krležom nego i od Krleže do kakvoga se dolazi u knjižnicama i kada u njima ima njegovih djela. Priređen tako da ostane dio duhovnoga ambijenta vremena u kojemu je nastao, s jezičnim i stilskim, frazeološkim, aparatom ponekad muzejski patetičnim, ovaj Krleža dolazi iz Jevtićeve beogradske sobe kao da se u njoj namjerno skrio da bi se izvan vremena cinično nasmijao na naš i svoj račun, podsjećajući da je uporno govorio o onome što je znao, na način kako se to u različitim vremenima radi, kada se riječi premeću ali istina, usamljenost i pravo čovjeka da misli i govori drukčije od drugih ne nestaje ma koliko se oni koji tu jednostavnu povlasticu pisca pokušavali opovrgnuti trudili tako da  traže njegov skriveni rukopis.

(Vlaho Bogišić: Uvod u posljednji razgovor s Krležom)