O ljudskoj slobodi

da možemo djelovati ovako, ali i drukčije, gledalo se još u antici u opreci spram prirodnih zakonitosti. Čovjek kao dio prirode, činilo se, primjerice, stoicima, podčinjen je njenim zakonima, koji vrijede bez iznimke, ali on je istom i pokretač svojih postupaka i kao takav odgovoran za svoje djelovanje. Druge škole mišljenja pobijale su mogućnost da je oboje moguće u isti mah. Čovjek ili nije u potpunosti podčinjen zakonima prirode, ili nije slobodan o onome što čini, pa tako nije ni odgovoran.
Nekima će se učiniti skandaloznim da se filozofija vise od dvije tisuće godina kasnije još uvijek muči s tim problemom, u najnovije doba čak i posebno intenzivno. Na to se, međutim, može gledati i kao na neprestance obnavljan pokušaj čovjeka da o sebi samom stvori sliku koju bi mogao uskladiti sa svojom slikom svijeta. Subjektivno i objektivno motrište dospijevaju pritom u stanje napetosti, koje u neprestanim pokušajima da bude razriješeno prisiljava da se razjasni ono na što gledamo kao na specifično ljudsko.