Ogledi o hrvatskom dokumentarcu

kojom redatelji krate vrijeme, stječu iskustvo ili jednostavno preživljavaju čekajući pristup reprezentativnoj, cjelovečernjoj kinematografiji. Kada konačno dočekaju taj trenutak, većina smjesta zaboravi dokumentarac, neki mu se vraćaju u stanci između dva duga igrana projekta, a rijetki su oni kojima 'kreativno oblikovanje stvarnosti' – kako bi to rekao Grierson - ostaje kontinuirani izazov tijekom cijele karijere.

Kao redatelj čija je filmska pustolovina započela upravo s dokumentarcem, Zoran Tadić pripada prvoj, najbrojnijoj skupini. Posljednji njegov dokumentarni film Kašinska 6 datira iz iste godine kada je u produkcijski skromnim uvjetima snimio svoj prvi i danas kultni igrani film Ritam zločina (1981). Poslije njega, iako se nije odricao od stvarnosti ni u žanrovskom okviru fikcionalnog filma, nije se vraćao dokumentaristici. Barem ne u praktičnom smislu. Kompenzirao je to na druge načine: neprekidnim razmišljanjem, podučavanjem i pisanjem o dokumentarnom filmu, čime je pokušao riješiti probleme i dvojbe s kojima se suočavao u ranoj redateljskoj praksi. Pritom je iz vrlo specifičnog, osobnog rakursa, proučavao domaću dokumentaristiku, pokazujući i zdušno dokazujući kako taj rukavac kinematografije, često nepravedno ignoriran, ima dugu tradiciju i kontinuitet, koji uz 'kolebljive' profesionalce od samih početaka održavaju 'plemeniti' amateri.

Rezultat Tadićeva otpora 'diskriminaciji' dokumentarizma i zadubljenosti u plodove 'zaljubljenosti', kako amatera tako i profesionalaca - od Paspe, Miletića i filmaša okupljenih oko Škole narodnog zdravlja, preko autora Marjanovića, Katića, Sremeca, Belana, Golika, Papića i Krelje, do mladofilmaša stasalih u devedestima - tekstovi su okupljeni u ovoj knjizi. Napisao ih je u rasponu od trideset pet godina, a jednako je širok i raspon njegovih spisateljskih interesa: od pokušaja okvirnog definiranja predmeta, dokumentarnog filma kao takvog (u tekstovima O scenariju dokumentarnog filma i O režiji dokumentarnog filma), pa sve do (mini)eseja o pojedinim značajnim autorima ili razdobljima hrvatskog dokumentarca. Svi odreda već su objavljeni u periodici – većina u kolumnama za Hrvatsko slovo tijekom 1990-ih i Vijenac na počeku novog milenija, a manji dio u Večernjem listu, Prologu, Filmu i Hrvatskom filmskom ljetopisu. No, presloženi dijakronijski, u kronološkom slijedu pojavljivanja fenomena i autora o kojima svjedoče, ti ogledi na neki način sugeriraju da ih se čita kao svojevrsnu povijest hrvatskog dokumentarnog filma.