Slušaj i gledaj, Latice

Knjigu sam zamislila kao moja sjećanja na ljude koji su me svakodnevno okruživali: Gavella, Krleža, Kaštelan, Motika, Šulentić, Šestić, Parač, Sbutega, Zidić, Maroević, Planić, Tin.

Uz moja sjećanja od djetinjstva do odrastanja tu su i memoari mojega djeda Srećka Šilovića.

Potpuno slomljena gubitkom voljenih ljudi, s odmakom od sedam godina, osjećam da mogu skupiti vrijedan materijal koji su godinama čuvali moji roditelji; pronalazim pisma bake Irene, djedova zapise i pisma, majčina sjećanja, bogat foto materijal i naviru mi sjećanja.

Bolno bi bilo to sve uništiti i predati zaboravu, morala sam pokušati sve to sačuvati u knjizi, barem ono najznačajnije.

Priča o jednoj našoj obitelji vezanoj za Europu i čitav svijet. Obitelj koja je veliki ponos, a kojoj imam sreću pripadati i od najranijeg djetinjstva svjesna te sreće i veličine tih ljudi kao spužva sam upijala atmosferu oko sebe i pamtila. Zvala sam to 'odgojem stola'. Obitelj uvijek za stolom i sve govori bez uvijanja, nema tajni. 'Odgoj stola' bio je okrutan jer sam sve prolazila s mojima, lijepo, ružno, bolno, padove i uspjehe. Mama mi je samo ponavljala: Slušaj i gledaj. Upijala sam sve oko sebe, ambijent u kojem sam rasla bio je fascinantan, na zidovima galerijske slike, a razgovore vode vrhunski intelektualci toga doba. Slušaj i gledaj, Latice, dok ne zaspiš. To ti je najveća škola. (Latica Ivanišević)