Subjekt ili okrenutost prema tebi: Filozofija dramativiteta

Jer čim nam više nije važan proces, nego »rezultat« istraživanja, nemamo načina vjerodostojno govoriti ni o kojem problemu koji pripada humanističkim znanostima. U njima, naime, ne postoji »konačan dokaz«. Ni onaj odlučujući pro, ni onaj presudni contra ma koje teorije. Važna su ne samo veoma različita stajališta, nego i način (kao i vremenski slijed) njihova izricanja; metodologija uključivanja argumenata u diskusiju; analitičkog uvažavanja mnogostrukosti, pa i »nestabilnosti« saznavanja.
U tome je, pretpostavljam, dramativiter riječi: svaka ih čitalačka interakcija donekle mijenja, odmiče ne samo od »mojih« prema »tvojim«, nego i od »maloprijašnjih« prema »kasnijim« značenjima. Dramativitet je, nadalje, jedan od ključnih teorijskih pojmova ovoga teksta, označujući i način percipiranja i procese oblikovanja vlastitosti.
Dramativitet je shvaćen kao retorička, interpretacijska i izvedbena aktivnost kojom nastaje dramski oblikovano »Ja«, Ja-pred-Tobom, Ja osuđeno na unutarnju konfliktualnost, koliko i na ogledanje s ponuđenim socijalnim identifikacijama i sulicima, ali i Ja obdareno sposobnošću de-zidentlficiranja, otklona - kako od norme, tako i od očevida. Ne samo između tekstova, već i unutar njih, u nama i oko nas, postavljene su brojne interakcijske pozornice, čija pitanja nikada nisu »slučajna«, kao što ni odgovori nisu konačni. Interpretacija ne poznaje izvjesnost »pravorijeka«.