Vježbe iz semantike ljubavi

Naime, sama ideja da se ljubavna lirika, vjerojatno jedan od najistančanijih jezičnih iskaza i svakako najdublje uvjetovan ne samo pjesnikovom ličnom anamnezom nego i njegovim uvijek sasvim specifičnim poimanjem jezika, podvrgne lingvističkoj analizi, koja - u težnji da dosegne (nerijetko lažnu) znanstvenu objektivnost - u predmet svojeg istraživanja nužno unosi redukciju (a modeli u semantici posebno su reducirani), dakle ideja da se neposredno suoče golema sloboda poetskog iskazivanja i namjerna limitiranost instrumentarija kojim se pristupa tom iskazivanju, ili, jednostavnije rečeno, namjera da se neograničeni prostori poezije zatvore u granice znanstvenog diskursa, sadržavala je u sebi nešto gotovo skaredno.Uz to, i konkretni okvir zadatka bio je sjedne strane odviše ambiciozan, a s druge je strane pružao premalo jezičnog materijala bilo za kakve čvršće zaključke: trebalo je na deset odabranih ljubavnih pjesama desetero različitih autora, na deset raznih jezika i iz deset različitih razdoblja, istražiti kako se na semantičkoj razini oblikuju jezični iskazi ljubavi.(...)Čini se, prema tome, da moramo priznati kako u ovim vježbama iz semantike ljubavi neće biti riječi ni o ljubavi ni o semantici, pa je posve opravdano postaviti pitanje o čemu će se doista raditi. Već smo ustvrdili daje cilj koji bismo htjeli doseći vrlo skroman, i sad je zacijelo vrijeme da ga, makar preliminarno, definiramo: željeli bismo iskušati efikasnost nekih, uglavnom vrlo jednostavnih, semantičkih pristupa za koje vjerujemo da svi zajedno potencijalno predstavljaju više-manje cjelovit model.Svaki se od tih semantičkih pristupa oslanja na neku i teoriju koja već postoji, a neke od njih preuzet ćemo gotovo u i potpunosti od drugih autora. Ipak, većina će biti na ovaj ili onaj način prilagođena s jedne strane jezičnom materijalu koji obrađujemo, a s druge strane zamišljenoj cjelini modela semantičke analize. Kako u lingvističkim radovima posvećenima semantici još uvijek pretežu konstruirani primjeri koji bi trebali, upravo u svojoj „umjetnoj" konstruiranosti, potvrditi autorove teze, i kako je uobičajeno smatrati da poetski tekstovi u principu (ili bar u pravilu) izmiču mogućnostima semantičkog opisivanja, propitivanje efikasnosti modela baš na pjesmama (i to na ljubavnoj lirici, koja se, ne samo lingvistima, ukazuje kao „najpoetskiji" od svih diskursa) kamen je kušnje koji bi, bude li analiza dala ikakve upotrebljive rezultate, mogao pružiti prilično jak dokaz da semantika ne mora nužno biti „siromašna rođakinja" ostalih lingvističkih disciplina. "Ali treba pri tome voditi stalno računa da su ovo samo vježbe, a da pravo, dubinsko iskušavanje ponuđenih modela ostaje tek pium desiderium autora ove knjige.Dubravko Škiljan (Iz Prologa)