Naša vjerna suputnica, smrt

To: Ivana Bodrožić
Subject: Naša vjerna suputnica, smrt

Draga prijateljice,

Dok svi sa čežnjom spominju povratak u normalan život, pitam te, pitajući sebe, je li ikad postojalo takvo što? Ono što smo imali "prije" nije u mnogočemu bilo normalno, a sve anomalije tog života u nesretnom, grabežljivom i nasilnom društvu, sada postaju očigledne i onima koji inače zatvaraju oči. Ali da, postojao je unutar svega i običan život, naši svakodnevni paralelni svjetovi, često i sretni i ispunjeni smislom. Nenametljiv sjaj takvog običnog života, gotovo pa blješti u ovim polumrakovima naših soba i naših glava. Prostor za običan život teže je pronaći u svoja četiri zida u koja je sada zguran svijet i na redu je zbrajanje smrti pa ljudi službeno prestaju biti osobe, a postaju statistika. Već nam je poznata ta jednadžba: što manje vrijede mrtvi to manje vrijedi život.

U pozadini velikog zastoja, smrt neumorno radi i mimo krivulja na ekranima, i netko nekome neophodan i blizak u ovom trenutku ostavlja iza sebe pribor za brijanje, neopeglanu košulju, mrvice u torbici, dopola potrošenu bočicu parfema, bookmark u knjizi na 42. stranici, fotografiju na kojoj se smije i ima zatvorene oči, neplaćene račune i neodgovorene mejlove, profil na Fejsbuku, neiskorišten godišnji, protezu za zube u čaši, još živ trag na jastuku, miris ručka na vesti, ime na dokumentima, djecu i roditelje i partnere, a ljudi će reći: ionako, bio je star, ionako, bila je bolesna, ionako je došao red na njega, naprosto se potrošila. Smrt potiskujemo kao nešto tuđe i anonimno, a ona je vjerna pratiteljica svakome od nas. O tome razmišljam često ovih dana dok do mene sporadično dopiru glasovi: umro je dobar znanac, napustio nas je kolega, roditelji mojih prijatelja... Sami u nekim bolničkim sobama, bez mogućnosti posjete i pozdrava, u vrijeme korone, onkraj statistike. Ništa nas nije pripremilo na to, jer teško da nas jedna tragedija priprema na drugu ili petu, a i zašto bi? Stvar je u tome da nam bude dobro i da drugima, ako ne možemo pomoći,  ne kvarimo život u ovom relativno kratkom terminu koji nam je dan, da budemo spremni za roštilj, putovanje, tulum, randevu, ajde dobro i na rad, a nesreća će nas ionako uvijek zateći nespremne, tu zalihe ne pomažu. Ili ti misliš drugačije?

Govoriti o smrti, dobar je način da se nešto kaže o životu. I pričat ćemo o tome, jednom kad izblijedi riječ korona u novinskim naslovima, kad poput kuge postane samo metafora, kad se i one statistike i ono što je ostalo mimo statistike, ospe u pepeo, pričat ćemo neke priče o razdvojenosti, boli i strepnji. I možda priznamo jedni drugima, ono što se ne izgovara: svaki gubitak je zauvijek, smrt bližnjeg nikada se ne preboli, poraz se nikada ne preboli, izgubljena ljubav se nikad ne preboli, gubitak prijatelja se ne preboli, porušeni dom se nikada ne preboli, sve se utiskuje u nas, sve nas razobličava, svaki nam udarac lomi kosti, postali od toga premekani ili pretvrdi, srasli poslije svega bolji ili gori, sa svim što smo izgubile gubimo pomalo sebe. No, možda ipak i dobijemo nešto, neku zrelost, „umjesto mudrosti iskustvo", rekla bi dobra Ana Ahmatova, ali kao i ona –  ne bih se kladila u takav dobitak.

Već smo ponešto razgovarale i o tome kako je u ovim zemljama, u kojima se ne možeš sakrit od sudbine, u naše desetkovane porodice smrt često dolazila na početku ili u punom jeku života, navratila bi, iznenada, kao prirodna nepogoda. (Iako je u tome često bilo baš sve neprirodno ljudski.) Ali u onom trenutku kad je nakon duge bolesti, a zatim i dana koje je proveo u komi, umro otac s kojim sam se opraštala čitavo desetljeće, nisam bila nimalo spremna. Ne želim ni misliti kako bi tek bilo da se nisam stigla oprostiti. Tada sam u knjigama našla ono što ne postoji u ovoj čudnoj kulturi rastrojenoj između baba narikača, himne koja veli „veseli se tužna mati, padoše ti vrli sini", između turbo folk emocija i jeftine sentimentalnost te stava da su plač i oplakivanja pretjerivanje i dokaz slabosti – u knjigama tuga nije nepristojna, tugovati nije neprilično, u knjigama ljudi pišu kako su poludjeli od tuge, a kad to pročitaš zavoliš ih i ne poludiš.

Kasnije, još sam dugo sa zanimanjem čitala o smrti – ti bi na svoj način rekla "razmišljala sam o tom fenomenu" – pokušavajući je približiti sebi, racionalizirati, kroz mitove, poeziju, traktate. Ona je mijenjala obličja, boje i haljine, nekad je bila majmun, nekad ptica, nekad starica ili zrela mlada žena, ovisno o mjestu porijekla, o vremenu. Smrt je u knjigama varalica, prevarant, lopov koji se prerušava, češće nego čudovište. Pokušala sam je prihvatiti kao dio života, to je bio način da je pobijedim, sklapanje primirja.

Danas, kada mislim o ocu, ne prizivam jednu od idiličnih scena, nego sliku neudobnog putovanja kad je već bio jako bolestan, a ja još vrlo mlada: vozimo se noćnim autobusom u bolnicu u Zagreb, po staroj magistrali, jer nije bilo autoputa, i u jednom trenutku otac zaspe i onako krupan, k'o od brda odvaljen, padne na moje rame. Malo se meškoljim, ali ga ne mičem i ne budim, tako se vozimo satima. Od svega što sam prošla s njim, da mogu, ponovila bih taj kratak trenutak kada se oslonio na mene.

Plaši me katkad jedno obećanje koje sam dala, a da ga nitko nije tražio, dok je otac već ležao u bolnici bez svijesti, da ću paziti na mamu i sestru koje su sada obje u rizičnim skupinama i koje su mi dalje nego što kažu milje između nas. (Da me mogu čuti, one bi sigurno rekle da se ne znam „ni za se brinit kako triba" i neka otkačim.)

Sjećaš se onih veselih kostura u meksičkom dućanu u Alicanteu na čijim sanducima piše: vječna ljubav? Na slikama, smrt nema lice ili je kostur koji se ceri, ali joj se još uvijek možemo nasmijati u brk. Želim misliti da se na kraju ono važno svodi na to je li netko umro živ ili je već bio odavno mrtav, još za života. Svojih se mrtvih sjetim kad otvorim prozor, a dan je spektakularan i nedjelja je kao danas ili kad skuham štogod dobro po njihovom receptu, pronađem zaboravljenu riječ iz jezika djetinjstva, kad među dlanovima protrljam lovor, kad čujem neku pjesmu, a koji put i psovku, kad je sve za šest i pobjeđujem, dok hodam sama, a njihovi tragovi su baš svugdje i svaki put kad prstima jedem slane srdele, a znaš da ih, na tvoj užas, volim... Dakle, oni su uz mene kad god poželim nešto s njima podijeliti. Tako sam, utvaram sebi, zajebala smrt, jer nije nas zaista razdvojila, samo se više nismo vidjeli i čuli, i katkad taj trik, mala bijela magija, uistinu pali.

Ali ti ćeš o svemu ovom znati više i bolje.

Čekam tvoje pismo s neobičnim nestrpljenjem i običnom ljubavlju,
Tvoja O.

To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Naša vjerna suputnica, smrt

Draga moja Olja,

prije svega, reći ću ti jednu stvar, u ovom tvom pismu ima više života nego u svim novinskim tekstovima, kolumnama, pa čak i u književnima, koje sam pročitala u zadnjih desetak dana. Više nego u svim živim susjedima koji mrmljaju pozdrav ispod maske, izduženim sivim licima koja stoje u redovima ispred dućana, zašećerenim, jednodimenzionalnim onlajn sadržajima koji propagiraju život bez suštine, kulturu bez žive razmjene, sreću u vlastitom domu bez mogućnosti da u njega pozoveš drage prijatelje. Na samo tri kartice oživjela si ljude, napose krupnog veselog muškarca kojeg uvijek zamišljam s kuhinjskom krpom prebačenom preko ramena, otkad si mi pričala kako je pravio paelju, miris lovora kojeg uvijek uberem u Dalmaciji tijekom ljeta pa nosim kući da bih ga ujesen izvadila iz vrećice i ubacila u gulaš sa zrncima soli i nevidljivim trakama sunca. Oživjela si čak i hrskave srdele koje bih u tvom društvu s guštom pojela, sve sa onim malenim kralježnicama (ipak bez glava), i ta slika koju zamišljam da ih hrskamo skupa, razveseli me kao da jedem Nutellu na žlicu. To samo rijetki ljudi mogu, i to samo rijetka pisma mogu. Iako si se hrabro pokušala uhvatiti u koštac s temom iz subjecta, ti si je, da te citiram s kraja pisma, baš pošteno zajebala. Bojim se da ne mogu bolje od toga pa ću ti ovom prilikom zapisati tek nekoliko svojih nepretencioznih razmišljanja.

Dakle, smrt. Čak i za mene koja cijenim i potičem, kako si duhovito primijetila, fenomenološki pristup, smrt je nešto što veoma lako izmiče. Što zbog urođenog straha, što zbog pomisli na konačnost koja nastupa nakon gašenja naše svijesti, što zbog činjenice da smrt jedina daje smisao našem životu, a znaš kako je sa smislom, nije ga lako pronaći niti dosljedno loviti. Taj smisao često, kao i smrt, mijenja obličja - ovisno o povijesnim okolnostima, društvenom ustroju, religijskim običajima, razvijenom osjećaju za ljudska prava, stupnju obrazovanja, različitim vjerovanjima i uvjerenjima. Bez smisla života smo izgubljeni, teško je izgurati dan, teško se boriti za bilo što, a kamoli imati snage i motivacije za mijenjanje svijeta. Međutim, kad ne bi bilo smrti da okonča tu muku, kad bi se svi naši napori devalvirali vječnim životom, ni takav varljiv smisao ne bi se mogao doseći. Iako je teško zamisliti takvu egzistenciju, ne bi nam bilo važno odigrati prave karte, u ovom, kako ti kažeš, kratkom terminu koji nam je dat da ga provedemo ovdje. Ukratko, ono što hoću reći - smrt daje smisao našem životu, naravno, gledajući fenomenološki.

Gledajući iz onog drugog ugla, mutnog, osobnog, ranjivog i tako ljudskog, teško je ovako trezveno, da ne kažem frajerski, pisati o kraju svih naših radosti, pa i boli, strepnji i nadanja, o kraju disanja. Sa smrću u najbližem okruženju ja sam se susrela rano, baš kako si rekla, stjecajem okolnosti jer me je sudbina zatekla u ovim zemljama, ali u toj dječjoj dobi lišenoj mogućnosti apstraktnog mišljenja, mi djeca, propuštali smo je kroz svjetlucavi filter igre pa čak i pod sirenama opće opasnosti, zaboravljali na nju čim bi u čoporima izletjeli na igrališta, zaštićeni iluzijom da postoji samo sadašnji trenutak i da nam poginuli, ranjeni, nestali, invalidi, uplakane babe, mame u crnini, ipak ne mogu pokvariti gluvarenje i prigušeni smijeh dok se otkrivamo u tom nakaradnom, a opet predivnom svijetu. Rekla bih da me je ta smrt stigla tek godinama kasnije, kada je štit izblijedio, kada mu je rok trajanja istekao, najednom se potrošio takvom brzinom, kao u nekoj kompjuterskoj igrici, traje do određenog levela, a onda blijedi, međutim junak ili junakinja moraju dalje u sve žešću borbu, sa sve kompliciranijim questovima. Tada sam počela primjećivati rupe u sebi iz kojih je nešto od života svakako iscurilo, upozoravajući me da nema pripreme, da je sve moguće, da ne postoji bijeg, da to nije igra, da se moji izgubljeni neće više nikada vratiti, da sam dobila samo to što sam dobila, ma koliko kratko i nepravedno bilo. Prolazeći kroz svoje ne fenomenološke, nego osobne faze odnosa prema smrti jedno vrijeme sam čak smatrala da je bolje živjeti u strahu, nevidljiva i paralizirana, izdurati sve to bez nekog pretjeranog uživljavanja u život, ionako joj na kraju ne možemo umaknuti. Bilo je to vrlo blisko onome što si spomenula u svom pismu, o životu bližem smrti, kada valjda ni ne skontaš da si umrla. Računaš, ionako ćeš biti na gubitku pa je razumnije baratati s minimalnim ulogom. Iz mojeg okruženja dok sam odrastala, pa i kasnije, poznajem puno takvih strategija, i ne možeš ljudima zamjeriti, svatko se s gubitkom nosi na svoj način.

Ali, nije ni život, da tako kažem, za podcijeniti. Koliko god u pojedinačnim slučajevima svaki put sigurno strada od majmuna, ptice, starice ili zrele žene, u svojoj sveukupnosti pobjeđuje, odražavajući se i u tom svakom pojedinačnom slučaju. Koliko god ga pokušali utišati, onemogućiti, zatrti, nekad se nešto dogodi; to bude možda samo jedan pogled drugog bića, pun razumijevanja i iskupljenja, možda neko bezinteresno dobro koje ti nepoznat netko spusti u krilo, možda poljubac, možda čvrsto drugarstvo u ovom bezumnom i ludom svijetu, možda pjesma za koju ti se čini da si je sama napisala i odjednom shvaćaš da više nisi sama, možda glas iz slušalice za kojeg znaš da ga znaš i koji te zna, koji poništava temeljnu usamljenost.

Dozvoli mi da budem patetična, draga, dok Stožer priprema novi izvještaj za današnji dan, i donesem sljedeći zaključak, trudeći se ostati u okvirima logike; ako smrt daje smisao životu, smisao smislu daje ljubav. Odnos s drugim, važnost bliskosti i slobode koja iz nje proizlazi jedino je postojano kroz društvena uređenja, povijesna razdoblja, trendove, a u ispravnim tumačenjima to ćeš pronaći i u svetim tekstovima, našu esencijalnu potrebu za smislenim kontaktom. U tom smislu, zajebat ćemo smrt. Okolnim putem i s nešto drugačijim životnim iskustvom, prijateljice moja, došla sam do iste bijele magije kao i ti, i garantiram ti da to pali, stavljam kao zalog diplomu filozofije, i još nešto puno vrednije, sve one naše zavjereničke poglede koje smo u životu razmijenile, poruke od četiri riječi iza kojih stoje romani naših života, sve priče o tvojim prababama hajdučicama, visokim Crnogorkama, snažnim ženama, koje sad žive i u mojoj svijesti, vjeruj mi, nije realno da nešto tako obično i svakodnevno poput smrti može protiv njih.

Pretvoriti brojeve u slova, to ti želim reći, u tom slučaju, smrt je bespomoćna.

Spremaj srdele,
grlim te,
Iv.

***

Foto: Bennilover; licenca.