Četvrtak
15.12.2011.

Criticize this!: 'Kontrolni punkt'




A+ A-

FORSIRANJE APSURDA

U svom posljednjem romanu Kontrolni punkt (Stubovi kulture, Beograd, 2011.) David Albahari posegnuo je za ratnom tematikom uokvirivši je u neobičnu, ali isto tako i nesvrhovitu priču o besmislu umiranja na bojnom polju. U nastojanju da šokira, autor je postigao kontraefekt. Jedino što će čitatelja zabezeknuti jest zamagljenost pripovjednog diskursa čije rupe dominiraju nad prozirnim zapletom i hipotetskom poantom teksta. Rat je prisutan kao neminovna datost, ali apsurd koji je autor želio dočarati zatrovao je i njegovo pismo, i na koncu ostavio gorak aftertaste.

Smrt i tričarije
Albahari za osnovu svoje priče ne uzima rat u cjelini, već ratne užase prikazuje metonimijskom relacijom koju predstavlja četa vojnika na kontrolnom punktu. Gdje se nalaze i koji su im zadaci nepoznato je i samim akterima. Oko punkta koji su zaposjeli nema žive duše te jedino što preostaje jest da vojna jedinica od početnih 37 vojnika radi na samoodržavanju. Apsurdnu dokolicu ispunjenu izvještačenim vojničkim ritualima razbija misteriozna smrt jednog desetara. U tom trenutku roman je ugazio u živo blato krimi-priče iz kojeg se do samog kraja neće izvući. Jedan za drugim vojnici stradavaju, nestaju ili bivaju ubijeni. Krešendo smrti nastavlja se prelaskom izbjeglica, jedinom svrhovitom događaju na punktu, a kulmunira u neprijateljskoj invaziji na objekt. Smrt nije poštedila nijednog čuvara punkta, osim komandanta, koji zahvaljujući svojoj novootkrivenoj vještini drijemeža u krošnjama drveća preživljava i razotkriva uzrok pogibelji svojih vojnika.

Centralna pripovjedna svijest smještena je među vojnike koji su anonimni (izuzev Mladena, Dragana i Marka) i predstavljaju jedan uniformirani kolektiv kojim pokušava ravnati jednako tako bezimeni komandant. Njegov je lik jedini pojedinačno portretiran unutrašnjim monolozima koji se stalno ubacuju i narušavaju tijek naracije. Mahnite promjene fokalizacija tjeraju nas da uzaludno hvatamo konce na čijim krajevima nema ničeg osim nelogičnosti. Pripovjedač je neidentificirani glas iz čete, ali kad na kraju cijela četa pogiba, čije oči promatraju i svjedoče komandantovu borbu za preživljavanjem? Albahari nam na to ne daje odgovora, narativna instanca gubi se u vlastitoj šizofreniji.

Komandantovo kolebanje između autoriteta koji dolazi s činom i svog poetskog zanesenjaštva nadglasava stradanje koje mu se odigrava pred nosom. Njegova su promišljanja (pitanje smrti, duše i zagrobnog života, odsutnosti) katkad u skladu s prizorima kojima svjedoči, a ponekad su tek banalnosti koje tim prizorima kontrastiraju (tajanstvenost jezika, klokani, sjemenke suncokreta). Ovim postupkom autor je, slučajno ili namjerno, relativizirao patnju koju nastoji oslikati. Smrt je manje ozbiljna kad joj uz bok stoji klokan.

Sve što se oko punkta događa utopljeno je u mraku neznanja. Tko je neprijatelj? Tko je 'naš', a tko 'njihov'? Što dijeli rampa koju čuvaju? – sve su to pitanja koja ostaju u zraku, kontekst možemo samo nagađati (ako nam je to uopće bitno), iako situacija 'kada pobednik i gubitnik govore istim jezikom' podsjeća na ratna zbivanja na ex-Yu prostoru, a sam naslov romana aludira i na aktualna politička previranja u Srbiji. No, ako je Albahari doista želio lokalizirati svoju priču u taj okvir, što ćemo s brojnim indicijama koje upućuju na sasvim drugačije tumačenje? Naime, u tekstu se dotični rat spominje kao početak raspada ujedinjene Europe, a neprijatelj je obilježen svojim jezikom – radio emitira najprije neki strani, zatim češki jezik, a naposljetku zaraćene strane govore istim, 'našim' jezikom. U toj konfuziji ne nalazimo čvrsto uporište, što u krajnjem slučaju onemogućava bilo kakvo tumačenje.

Tragikomedija umiranja
Između komandantova maštanja i stalnog opadanja broja živih vojnika mjesto su našle i mnoge začudne i nastrane scene. Primitak poštanske pošiljke usprkos svim nepoznanicama, orgije pod romantičnim svjetlom signalnih granata ili blagi komandantov osmijeh kojim 'osuđuje' silovanje prevoditeljice samo su neki od grotesknih prikaza kojima Albahari prekida nemilosrdnu sjetvu smrti. Pridodamo li tome i nasumično prizivanje elemenata popularne kulture, od evergrin šlagera do krilatice sci-fi serijala, očito je da Albahari želi naglasiti dehumanizaciju kao prirodni refleks u svom tom kaosu prikazujući rat kao stanje u kojem je mrtva životinja potresniji prizor od raskomadanog leša. No, osim što će uvjetno sablazniti pokojeg čitatelja, te scene zapravo nemaju svoju svrhu u kontekstu cijelog romana. S radnjom gotovo uopće nisu povezane, a smrt bi djelovala jednako stvarno i bez njih.

Albaharija ne zanima samo izravni doživljaj rata, već i onaj posrednovan masovnim medijima. U namjeri da problematizira pitanje rata kao svakodnevnog crpilišta breaking news-a uvrštava dvije fantastične epizode komandantova susreta s novinarima. Ostavimo li po strani činjenicu da su halucinogeni produkt komandantove svijesti, pitanje rakursa iz kojeg novinska industrija gleda na ratna zbivanja vrlo je intrigantno i zaslužilo je barem još koji pasus.

Cijeli roman djeluje kao psihoaktivno sredstvo iz domaće radinosti. Pisan bez ikakve stanke, bez bjeline na kojoj bi odmorili oko, s naracijom koja je izmrcvarena monolozima, tekst je u stanju izbezumiti čitatelja. Bunilo u kojem je roman ispripovijedan odražava se i na samom čitanju. U tom neprekinutom nizu riječi dijalog uopće ne dolazi do izražaja, što je zapravo jako simbolično u shvaćanju da je tako i u stvarnom iskustvu rata koje tekst prenosi. Albahari piše antiratni roman, no koja je zapravo njegova temeljna poruka? Je li to komandantov zaključak da je rat 'sranje', i da je 'besmislen'? Nismo li to znali i prije? Možda je riječ tek o jednom testu ljudskosti u krajnje neljudskoj situaciji, o iskušenju granica instinkta za preživljavanje. No, ako je tako, onda nema smisla postaviti takav test s već unaprijed određenim ishodom. Bačeni u središte svojih noćnih mora, Albaharijevi vojnici nisu ni dobili priliku da budu ljudi.

Piše: Ivan Telebar

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.