Ponedjeljak
15.10.2012.

Glazbeni dnevnik: KUD Idijoti




Extra_large_kud_idijoti
A+ A-


KUD Idijoti, 'We Salute You' (Cijena ponosa, Automatik Records, 1997.)

Thank you Tusta, hvala Tusta!

Sinoć nešto prije ponoći, još uvijek u nedjelju, jednu od onih koje ubiju više ljudi no bombe, dok sam i dalje pomalo mamuran slušao kako vani pere ljepljiva jesenja kiša i buljio u ekran kompjutera, tamo negdje tisuću kilometara južnije, gdje se kiša u ovo vrijeme nerazdvojivo žvače s morem i vjetrovi grizu i grebu što god da susretnu, umro je Tusta. Preselio se u dugo, tamno i tiho ništa bez dosade, za sobom, kao prevrnuta kavena šalica, ostavivši gusti talog iz kojeg čitamo obrise vlastitih povijesti.

Nema smisla pokušavati objasniti što je kulturno-umjetničko društvo kojem je Branko Črnac davao glas, otkako smo ga prvi put, bez obzira na generaciju uvijek nekako rano i davno, čuli pa do samog njegovog, a pretpostavljam i našeg kraja, značio za mene i još tolike koji su s punk-rockom rasli. Pogotovo za one koji – šugave prigode za sobom povlače još šugavije metonimije –  kožnjak ni u međuvremenu nisu zamijenili kravatom, a bedževe na reverima sjajnom stranačkom značkom. Kroz sve te godine redovito su se, bez obzira na promjene u formatima nosača zvuka, reprodukcijskim aparatima i geografskim lokacijama te fazne pomake u formiranju moga glazbenog ukusa, vrtjeli na mojim gramofonima, kasetofonima, walkmanima, CD i MP3 plejerima, uvijek kao nešto više od glazbe same, ukoliko više postoji. Kad sad o tome razmislim, Idijoti su za mene nešto kao posebna pilula, glazbena supstanca koju objema rukama grabim i trpam u uši, žile i glavu kao pojačivač, ponekad i inicijator, udarnu iglu za određen spektar osjećaja. I ne, nije sva glazba takva, barem za mene ne. Idijoti me, kao neki nabrijani, uvijek otvoreni no supertajni lost highway, dovode ravno do one bezobrazno intenzivne euforije u kojoj sam na sve spreman. Kao metamfetaminske molekule podražuju moje serotoninske i endorfinske receptore, negdje duboko u mesu i kostima, receptore koji onda u zrak i tijelo i raspoloživi prostor oslobađaju one lijepe, razorne male potrese koji pokreću noći.

A noći su, sjećate se, ono bitno; to što se pamti. Pamtim tako kako sam čitavu devedeset sedmu i osmu odbijao skinuti majicu s njihovim logom, što sam je tjednima poslije promocije Cijene ponosa žicao i na kraju dobio u jednom CD shopu u Getu; majicu koja se na meni raspala kad su me, zbog crvene zvijezde na njoj, baš u Puli do krvi iscipelarili skinsi. Nije mi žao ni jedne modrice, ni jedne kapi: za ono što ti simboli predstavljaju jednom su se polagali životi, i to bi vrijeme moglo ponovno doći. To da ćemo ondje stajati bez Tuste puki je privid – koliko god to naivno bilo, tvrdim da nas je čitavo more kojima neke od ovih pjesama vraćaju nadu; guraju nas prema slobodi čak i kad na nju zaboravimo. Pamtim kako sam se, istih tih godina, kroz neke podzemne prolaze uvlačio na njihov koncert u splitskom Domu omladine da ih prvi put vidim uživo, i kako sam od tad to činio bezbroj puta, svaki put barem privremeno napuštajući društvene uloge koje sam ovako ili onako pristao igrati, sve ono neiskreno i naučeno što svi sa sobom nosimo, čim bi zaorali prvi rifovi. Pamtim i kako nam je, kad smo im, nešto kasnije, svirali kao predgrupa na koncertu u Sisku, Tusta čitavo vrijeme lifrao pive, i kako smo na kraju, dobrim dijelom preko njegovih leđa, kroz prozor WC-a spuštali instrumente i kutije, jer je ključ u bravi pukao… Ma šta mi uradili i koliko god vama svima to ne značilo ništa, sjećam se i to mi nitko ne može uzeti; možda samo i jedino to.

Zato sam se, zbog sebe i svih nas što sa svojim sjećanjima ostajemo koliko zbog njega samog, jutros kad su mi javili da nam je spizdio Tusta rasplakao iako već dugo nisam, iako mi se to sasvim rijetko dešava. Možda to svjedoči mojoj nezrelosti, patetici kojoj sam ponekad sklon ili već nečemu, baš me briga. Tusta je bio jedan od onih što su od bijesne djece pravili ljude. Ubrajam tu i sebe, iako ne mogu jamčiti za kvalitetu proizvoda, no Tusta tu nije niti je mogao biti kriv. Skoro trideset godina dosljedno je i predano provodio tu transakciju ostajući – kao katalizator, sto puta važniji od one bezvezne i nikom potrebne platine – pritom nepromijenjen; običan, mali čovjek iz pjesme 'Ljudi kao ja', doživotni antifašista, full time radnik u Uljaniku i punku. I to je to; nema se pred smrću mnogo za reći. Ondje jezici prestaju, uzmiču pred sjećanjima i mutnom natruhom onog što slijedi. Thank you Tusta, hvala ti Tusta. Pozdravljamo te, pamtimo. Ma šta nam uradili…

Piše: Marko Pogačar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.