Četvrtak
11.10.2012.

Glazbeni dnevnik: Pankrti, 'Lublana je bulana'




Extra_large_pankrti
A+ A-


Pankrti, 'Lublana je bulana' (Lublana je bulana/Lepi in prazni 7'', ŠKUC, Ljubljana, 1978.)

Pravi placebo

Bez da sam planirao ili o tome razmišljao, kako se i inače dešava, pokreće, zamršava ili odmršava većina uz moje vlastito, sedamdeset i sedam kila teško klupko mesa, dlaka i kostiju vezanih stvari, počeo sam u ove glazbene priče, priče o pjesmama koje su mi u nekom trenutku, većina njih vjerojatno i zauvijek, nevjerojatno mnogo značile uplitati i priče o gradovima koji su na meni ostavili poseban trag. Čini se da sam, sasvim nesvjesno, iz te bolje glazbene i ine prošlosti najčešće birao pjesme koje više ili manje izravno pokušavaju dohvatiti, koliko god sumnjiv bio taj pojam, 'duh' svoga grada, brujanje sjajne košnice iz koje su se na neki neopisivi način izlegle. Koje sintetski ili analitički, dedukcijom ili indukcijom, ovako ili onako no uvijek nekako prljavo i odozdo nastoje skicirati njegov portret, istovremeno u vlažan talog betona organski utkanu fresku, gusti impasto namaz smoga i govana, enkaustički zbroj milijuna kapljica krvi, sperme i suza koji u neprekinutoj i silnoj bujici kuljaju kroz mrežu živčanih odvoda; mozaik sastavljen od kockica kuća, automobila, blokova; kockastih glava i kvadratnih kadrova uvijek kroz prozor viđenog neba.

Nije to ništa čudno, uvijek sam volio portrete gradova, gubio se i pronalazio u njima. Od Simfonije velegrada i Trećeg čovjeka preko Manhattana i Serpica do Neba nad Berlinom; od Bijelog i Döblina, preko Dos Passosa i Pynchona do Austera, Bolaña, Marinkovića. Neobično je tek to što to nisam prije primijetio, osvijestio da se radi o još jednom popisu košnica, lijeha i nasada katrana; katalogu nekih konstruiranih i imaginarnih, ispisanih no nikad poslanih razglednica. Točno onakvih kakve razglednice najčešće jesu.

Ova ljubljanska svjesno donosi dijagnozu, otpadničkim skalpelom kaosa, punk pogledom ljudi za vratima gostionice napada do tad uglavnom učmali administrativni centar i najveći grad SR Slovenije. U vrijeme kad su, 1977., Peter Lovšin i Gregor Tomc, studenti iz prigradskog kvarta Kodeljeva, osnovali bend, to zasigurno i jest bio, kako će sami protagonisti kasnije tvrditi, jedan od prvih punk sastava u zemljama lagera. Kopilad je, nasreću, rođena u geopolitički liminalnoj točki u kojoj je takva kontrolirana transgresija bila moguća i institucionalno tolerirana, pa i poticana (prvijenac Dolgcajt iz 1980. donosi im, između ostalog, nagradu Sedam sekretara SKOJ-a); točno ondje gdje se, leđima oslonjeni o nevidljivu povlaku, kao uspavani portiri-kerberi utaplamo u rdeči pesi / krpamo lukne u železni zavesi. Njihov koncert na otvorenju izložbe Mirka Ilića u zagrebačkoj galeriji SC decembra 1977. kasnije će biti proglašavam prijelomnim događajem; 'službenim' početkom novog vala u Jugoslaviji.

Odnos benda prema sistemskoj ideologiji korespondirao je s onim većine relevantnih sastava prvoga domaćeg punk vala. Golema doza više ili manje suptilnog parodijskog izvrtanja i ironijskog podrivanja, poneka 'ako prođe, prođe' izravna provokacija, te dio gotovo linijaške pravovjernosti koja, iako također podbodena ironijom i iskorištena kao bjanko licenca za neometan rad, donekle korespondira sa studentskim traženjem 'više socijalizma' na okupiranom Crvenom univerzitetu Karl Marx 1968. godine. Drugim riječima, čini mi se da su, na primjer, slovenski NOB klasik 'Janez, kranjski Janez' (u Dalmaciji poznatiji kao 'Marjane, Marjane') ili vanvremenska izvedba 'Bandiere rosse', usprkos očitoj pop-ideološkoj referenci Rdečeg albuma, otpjevani bez ikakvog odmaka prema njihovom izvornom političkom smislu i naboju.

Glazbeno, formula ne može biti jednostavnija – punk rock u svoj izvornom, otočkom izdanju; najdoslovnije u lokalni kontekst preneseno nasljeđe Pistolsa i The Clash. Pri zadanoj brzini i čvrstom stilskom okviru neobični, kontinuirani gitarski arpeggio, nagovijestit će ipak, već na početku, kasniji zaokret klasičnijim, nešto čišćim i sporijim rock formama, ali i mnogo kompaktniju svirku koja se, s personalnim promjenama, prije svega što se gitara tiče, može čuti već na dugosvirajućem prvijencu. 

A ona naslovna bolest? Ona je, osim što nosi sigurnu rimu, jedna od najtipičnijih punkerskih definicija zatečenog stanja. A punk je, poznato je, placebo. Najsjajniji jebeni placebo u svemiru!

Piše: Marko Pogačar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.