Četvrtak
15.11.2012.

Glazbeni dnevnik: Satan Panonski, 'Oči u magli'




Extra_large_satan_panonski
A+ A-


Satan Panonski, 'Oči u magli' (Ljuljajmo Ljubljeni Ljubičasti Ljulj, Slušaj najglasnije!, Zagreb, 1989.)

Vratit ćeš se Satane

Satan je mit. Meteorski krater, blatna kaca iščezlog mora čije je ime uzeo kao jedno od svojih, skoro opipljivo prisutno odsustvo. I tako mu je, kao mitu a ne pojedincu s građanskim imenom i biografijom (zajebanim jednim životom) ili društvenom i kulturnom fenomenu, čini mi se jedino moguće prići s distance koju je između njega i nas ucrtala smrt. Nije njegov slučaj, u rokenrolu i izvan njega, jedinstven: povijest popularne glazbe, kulture, politike i čega već hoćete popločana je krhotinama takvog prebrzo ali nužno razbijenog svemirskog stijenja. Pisati o Satanu tako, pogotovo za nekog tko je s njegovom utvarom rastao, nužno podrazumijeva zagrebati u žanr hagiografije, no bez tih tragova gorkog taloga ispod noktiju sve skupa ne bi imalo previše smisla.

Kao mit je do nas, generacije koja se glazbeno formirala prije široko dostupnog interneta, tad već nekoliko godina mrtvi Kečer II. i stizao. Priča koja ide od usta do usta; gomila glasina, mistifikacija, izmišljotina i poluprovjerenih informacija koje su se plele u nejasnu no upečatljivu sliku koju je svatko od nas sa sobom nosio i u nju se kleo i prije nego smo se nekako dočepali jedva razaznatljivih snimki s ručno umnoženih kopija Franjićevih izdanja. A ni kad smo napamet naučili 'Iza zida', 'Oči u magli', 'Lepog Marija' i sve ostalo nije nam bilo najjasnije: samo je magična privlačnost ostala. Imali smo trinaest-četrnaest, rat je odnedavno bio službeno gotov i furala se mirna reintegracija, a mi smo se polako ali sigurno integrirali u tad kipeću hardcore-punk scenu. Sve je krenulo dopisno; kao Kung Fu tečajevi sedamdesetih. Mijenjali smo i za sitne pare kupovali fanzine, Do It Yourself kazete, bedževe i zakrpe, putovali, organizirali jedni drugima svirke i sretali se na ljetnim festivalima rasutim zemljom oživljavajući zapravo – ne znajući i više od deset godina kasnije – ratom utišanu Kečerovu ideju o Punk Prisnoj Porodici.

A onda je u sve uletio ideološki problem. Kako, jebiga, klincima koji gutaju anarho fanzine, počinju čitati Arkzin i Feral i do iznemoglosti u kazetofonima vrte kompilaciju Preko zidova nacionalizama i rata objasniti Kako je panker branio Hrvatsku – posljednje Satanovo izdanje, snimljeno dijelom navodno na sam dan njegove do danas nerazjašnjene pogibije? Nikako: i preko toga smo prešli. Tek sam s godinama i brzom vezom – krajnje je vrijeme da skliznem u spasonosnu jedninu – došao do više informacija i donekle posložio kockice. I tek kad sam vidio sve te snimke, fotke, grafike, trake i tekstove, kao relikvije u svojoj sobi na Cvjetnom prevrtao kutije originalnih materijala koje sam od Franjića jednom prilikom nosio u Split – kad mi se već činilo da osobu iza te guste slike mogu gotovo dotaknuti – tek tad je sve opet sublimiralo u mit; formu u kojoj može i mora opstati.

Ono ljudski jedino važno – tko je bio Ivica Čuljak, za mit je zapravo sporedno. Ipak, u toj je biografiji on duboko ukorijenjen. Kao dvadesetjednogodišnji pjevač vinkovačke punk grupe Pogreb X – po nacionalnosti panker, po profesiji prijatelj – Čuljak je na koncertu Meri Cetinić u samoobrani nasmrt izboo čovjeka, te je osuđen na 12 godina duševne bolnice u Popovači. Za vrijeme boravka u toj ustanovi otvorenog tipa, do amnestije polovinom 1990., snimio je Ljubičasti ljulj i Nuklearne olimpijske igre, jedina za života objavljena dugosvirajuća izdanja, sve skupa nekih dvadesetak pjesama. Redovito je u međuvremenu koncertirao sa svojim recitalima i performansima koji su podrazumijevali radikalni tretman duha i tijela, te bio neka vrsta gurua tadašnje punk scene: Avet Ravnice, Magistar Fine Frustracije, Deuterij Teška Krv; Onaj Poganin. Zatim ga je zakačio i sasvim sjebao rat, gadna mašina kojoj se predao bez da se s njom znao suočiti. A s ratom ga je, 27. januara 1992. u Vinkovcima, zakačio i metak.

Sve je to zgusnuto u ovoj živoj izvedbi pjesme 'Oči u magli', snimljenoj u zagrebačkom KSET-u 1989. godine, u rudimentarnoj bas/bubanj postavi koja je definirala zvuk prvog albuma. Čitav Hard blood shock u tih nekoliko ekstatičnih minuta, u kojima je teško odvojiti pjesmu od najave, i zvučni zapis od slikovnog. Satan je bio ono što kažu Gesamtkunstwerk: totalna umjetnost u koži i mesu, u pokretima i gestama, u pojavi i odijevanju; ne ludi umjetnik, nego umjetnik ludila. Jurodivi glasnik avetni, kojeg je najavljivao otpočetka.

Piše: Marko Pogačar

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.