Obožavam Salingera. Toliko mi je drag taj pisac da ne mogu shvatiti one koji ga ne vole.
To je slično kao s glazbom, s bendovima. Kao mladac sam se čudio kada bih saznao da netko ne voli Nirvanu i Smashing Pumpkins, nešto kasnije mi nije bilo jasno kako je moguće po čitav dan ne slušati The Cure ili Violent Femmes, a danas sam potpuno frapiran ako netko ne primjećuje vrijednost Belle&Sebastian ili The Mountain Goats. Ne mora znati za njih, naravno, ali ako već zna za njih onda ih mora voljeti. Mora. To su filtri na kojima pomalo djetinjasto temeljim određene zaključke, to su točke prepoznavanja.
Dovoljno sam odrastao da znam da mi netko može biti najbolji prijatelj čak i ako ne voli isti bend ili ako se ne oduševljava istim piscem, ali to je zapravo tužno – tako se odreći vlastitih infantilnih uvjerenja o onome što je važno. S druge je strane potpuno jasno da ih se nikada ne možeš riješiti do kraja - možda mi netko tko ne voli Salingera može biti najbolji prijatelj, ali nikada nećemo biti onoliko bliski kao da ga voli.
Lovac u žitu mi uopće nije drag, smatram da se iz njega, uz puno blagonaklonosti, tek može naslutiti ono što Salingera čini stvarno velikim piscem, ali zato Devet priča bez imalo oklijevanja proglašavam najboljom zbirkom priča koju sam ikada pročitao. U njima je sve: nježnost i duhovitost, inteligencija i osjećajnost, radnja i stanje, uzbuđenje i rezignacija, likovi i ambijenti. Sve je tu na neki način bliže pravom životu nego književnosti, dovedeno je do savršenstva spisateljskom vještinom koja je zapanjujuća, ali ne i razmetljiva. Te su priče uzor kako bi se trebalo pisati kada bi se moglo tako pisati.
Od devet priča teško je izdvojiti najbolju ili najvažniju, a najpopularnija je ona s banana-ribama. No američki bend American Football, emo/post-rock heroji iz devedesetih, odabrali su u pjesmu pretočiti divnu 'Za Esmé – s ljubavlju i mučninom'.
U priči američki vojnik upoznaje trinaestogodišnju Esmé. Razgovaraju uz čaj, ona mu govori o svojim pokojnim roditeljima i zadivljuje ga podjednako svojim izgledom, onime što priča i načinom na koji priča. Iako oboje uživaju u susretu, on se neće ponoviti jer vojnik već idućeg dana mora napustiti grad i promijeniti bazu, ali Esmé ga moli da joj ostavi svoju adresu da se mogu dopisivati.
Koju godinu kasnije, kompletno rastrojen ratom i dobrano okrnjenih fizičkih i duhovnih snaga, vojnik sjedi za svojim stolom pred gomilom neotvorene pošte. Ne može ništa čitati, bratovo pismo podere i baci, a roman kojim se pokušava razonoditi uopće ne doživljava, nego svaku rečenicu čita po nekoliko puta bez da je shvati.
U takvom mu stanju pod ruku padne paketić koji mu je poslala Esmé. Paketić koji će mu pomoći da prebrodi teškoće i vrati se u život.
U tri i pol minute pjesme 'Letters and Packages' nema mnogo teksta, ali je potpuno jasno na što se on odnosi. Čak i da nema sugestivnog naslova, iz nekoliko bi škrtih crtica bilo moguće zaključiti da se radi baš o posveti Salingeru.
Maybe everything is tragic and temporary.
Remember Esmé at age thirteen.
Already blase and broken hearted, so elegant, so considerate.
If only she were older.
Uz prepoznatljivo ime, tu su i specifična dob i elegancija, obzirnost pa i blaziranost. No, ono na čemu ova pjesma inzistira, a u priči je provučeno tek kao podtekst, jest ta privlačnost koju je vojnik osjetio prema Esmé, a koja je vidljiva iz posljednjeg citiranog stiha.
Zaista, između vojnika i trinaestogodišnje djevojčice pisac je stvorio tenziju, čak i blagi seksualni naboj vidljiv u sitnim detaljima ("U stvari, prebacila je nogu ispred noge i, gledajući u pod, poravnala vrhove cipela. Bio je to lijep pokret jer je nosila bijele kratke čarape, a imala je vrlo lijepe noge."), ali to u priči nije ključno, to predstavlja tek pozadinu susreta dvoje likova koji su zadivljeni jedno drugim.
Moguće je da je taj aspekt njihovog kratkotrajnog poznanstva u pjesmi izvučen u prvi plan zato što bi, da je Esmé bila starija, vojnik njome bio ne samo površno fasciniran, već bi se u nju zaljubio istinski i zapravo, a onda bi možda i dezertirao ili barem ne bi prošao sve ono što je morao proći, sve ono zbog čega mu se ruke tresu, lice grči, a misli bježe.
Pjesma završava opravdavajućim stihom, rezigniranim i, kako bi Salinger rekao, blaziranim.
As a result of my history I'm afraid I'll let you down. If only we were older.
Iz njega pršti razočaranje, ali ono s kojim je čovjek već pomiren, a to je najgora vrsta razočaranja. Upravo onakvo kakvo u priči, unatoč životnoj energiji, osjeća Esmé, i upravo ono kakvo nakon rata osjeća vojnik.
Iako se ne radi o besprijekornoj skladbi ili pop remek-djelu, ja volim ovu pjesmu. American Football mi nikada nisu nešto pretjerano značili u glazbenom smislu, ali sama činjenica da su Salingerovi obožavatelji čini mi ih bliskima - gotovo smo postali prijatelji.
Volim njihovu pjesmu 'Letters and Packages' jer me podsjeća na najbolju zbirku priča koju sam ikada čitao, volim je jer uspijeva rekreirati njezin duh i atmosferu, i glazbenim sredstvima potaknuti one misli i osjećaje koje je Salinger budio književnim. Volim je jer ju je očito napravio netko tko voli ovu zbirku priča i zato se čudim svima koji je možda ne vole.