Srijeda
20.11.2019.

'I ja trebam ono što prosvjetljuje'




Extra_large_fotka_ahmed_naji5
A+ A-

Booksina 15. Revija malih književnosti ove je godine posvećena suvremenoj književnosti Egipta. Po prvi puta hrvatskoj će publici predstaviti vodeća imena egipatske suvremene književnosti. U sklopu Revije Booksa će objaviti i predstaviti antologiju suvremenih pisaca i spisateljica iz Egipta naslova Naše trube izazvale su tišinu, a jedan od pisaca zastupljenih u antologiji je i Ahmed Naji.

Naji je egiptaski novinar i pisac, koji trenutno živi u izgnanstvu u SAD-u. Njegovo najpoznatije djelo roman je "Using Life" objavljen 2014. godine. Zbog "uznemiravanja javnog morala” i otvorenog pisanja o seksualnosti u tom romanu, Naji je u Egiptu bio osuđen na dvije godine zatvora te je naposljetku izvršio više od 300 dana kazne iza rešetaka.

Razgovor vodila Ivana Perić.

***

Započnimo s lakim uvodom. Koje su vam bile prve misli kad ste saznali da ste pozvani na Reviju malih književnosti u Hrvatskoj, koja je ove godine fokusirana na Egipat?

Prvo sam se iznenadio. Osjećao sam se toliko počašćen zato što je desetljećima odnos između (Jugo)istočne Europe i arapskog svijeta građen na stereotipima i pogrešno shvaćen. Tako da napokon vidim nekoga tko pokušava napraviti jedan most, i to književnošću i knjigama koje su toliko inspirativne. Volio bih da ovaj događaj potakne i druge izdavačke kuće u Egiptu i arapskom svijetu da prevode više literature iz Hrvatske i tako zbliže pisce i čitatelje. Bio sam jako uzbuđen i zbog posjeta Hrvatskoj, ali sam nažalost zbog papirologije i vize zaglavio u SAD-u.

A sada veliko pitanje koje vam svi postavljaju... Zatvoreni ste zbog "uznemiravanja javnog morala" nakon objave romana Using Life i proveli ste više od 300 dana iza rešetaka. "Zatvor je zatvor", kažete u nekim intervjuima. Ali mnogi od nas nisu imali takvog iskustva i zapravo ne znaju što je zatvor. Osjećate li otpor prema razgovoru o tome i ako da - koji su razlozi za to?

Ne osjećam otpor, samo sam sačuvao sve što o tome mislim za pisanje. Završio sam nedavno novu knjigu pod nazivom Truli dokazi: Čitanje i pisanje unutar zatvora. U njoj pišem o zatvoru i čitavom tom iskustvu. Arapsko izdanje izlazi početkom sljedeće godine, a uslijedit će i engleski prijevod.

U vašim dijelima seks i seksualnost igraju veliku ulogu, a o tome pišete na divan i malo pomaknut način. Majčin dar, dio vašeg djela koje je prevedeno na hrvatski jezik u antologiji ovogodišnjeg festivala, seksualno je istraživanje povezano sa slobodom, životom bez žaljenja, prisvajanjem moći. Možete li nam reći više o tome, svom pogledu na seks i seksualnost?

Tradicionalno se seks u književnosti miješa s erotskim, što je posve u redu, ali mene erotika ne zanima. Više se volim družiti s drugim licima i naličjima seksa, poput identiteta. Sada živimo u dobu u kojem neki ljudi prioretiziraju svoju seksualnu orijentaciju kao identitet. Dinamika moći također postaje važan dio rasprave o seksu. Tko je gore, a tko dolje. Tko posjeduje tijelo i na koji način. I kako ljudi, posebno žene, mogu ponovno prisvajati svoje tijelo. Fascinira me Me Too pokret, način na koji uspostavlja nova pravila u odnosima i dinamici moći.

Pročitala sam negdje da volite čitati Chinu Miévillea. Miéville ima jedan zanimljiv esej u kojem piše o limitima utopije, pa zaključuje, između ostalog, kako: "Mi živimo u utopiji, samo što nije naša. Tako paralelno živimo i u apokalipsi." Razmišljajući o našim društvima, nedaćama današnjice, načinima zamišljanja budućnosti i ograničenjima s kojima se susrećemo - jesu li se vaši pogledi o svemu tome promijenili kad ste se preselili iz Egipta?

Postao sam svjesniji da smo povezani. To što Mielville govori je istina - utopija nije naša. 26 milijardera posjeduje 1,4 bilijuna dolara – iznos koji s druge strane zajedno dijeli čak 3,8 milijardi ljudi. Ti ljudi i sustav koji su stvorili uništavaju naš planet, učinili su da svi patimo od istog problema. Sada vjerujem da bismo trebali gledati dalje od našeg nacionalnih naleta i pokušati graditi mostove s drugim ljudima kako bismo spasili i sebe i naš planet.

"Živim u Las Vegasu, ali pišem o Egiptu na arapskom jeziku. Pratim ono što se događa u mojoj staroj zemlji, ali ne znam ništa o svom susjedstvu." Tako ste opisali stvarnost i paradokse pokušaja postojanja na drugom mjestu, ali i zadržavanja starog identiteta. Kakve su vaše misli o tome danas, jesu li se promijenile?

Pokušavam krenuti dalje. Ne želim zaglaviti u slici i narativu pisca izgnanstva. Sada se bavim svojim životom kao novim početkom. Čitam i učim o ovoj novoj zemlji, želim je razumjeti i pronaći, i biti dio nje, biti u mogućnosti davati ono o čemu govorim. Moguće je da ću, ako nastavim živjeti ovdje, početi i pisati na engleskom.

Često zapravo ističete da ne želite biti zatvorenik vlastite nostalgije. Pisanje doživljavate kao način uživanja u životu, koji vam omogućava da uvijek pronalazite inspiraciju i energiju. To je dosta osvježavajuć pogled na stvari. Možete li malo pojasniti važnost takve perspektive i način na koji ona oblikuje vaš život i rad?

Jako je jednostavno. Ne volim jesti uvijek istu hranu. Ne volim se svakodnevno buditi s istim idejama. Bio sam prisiljen napustiti svoj dom, pa čak i možda napustiti svoj jezik. Ne želim živjeti u prošlosti. Da, sve je to neminovno dio onoga što jesam, ali nije nužno da to bude i sve što ću ikada biti

Čak i u pisanju, neki pisci vole imati specifičan stil. Neki su pisci toliko prepoznatljivi da čitatelj može znati da je tekst njihov čak i ako na njemu nema potpisa. Prepoznaju ih po stilu. Želim suprotno, želim da svaki tekst koji sam napisao bude drugačiji. Želim biti u mogućnosti otkriti pisanje svaki put kad pišem.

Također ste naveli da ne želite biti smatrani prosvjetljenim piscem ili čak misliocem. Zašto?

Jer u ruci nemam fenjer da ga upalim. I ja trebam ono što prosvjetljuje. Mrzim sliku pisca kao vođe koji predaje publici, koji predvodi publiku. Kao odmak od tog pravila, radije dijelim svoja pitanja s drugima, pokušavam ostvariti nekakav dijalog, a ne držati predavanje.

Postoji zanimljiv zaokret koji se događa kada od vas zatraže da date savjet mladim piscima, pa ću vam postaviti to pitanje samo da opet čujem tu misao, a i da je čuju naši čitatelji/ce.

Moj savjet za njih je da pažljivo slušaju sve, osim starih pisaca ili čak objavljivanih pisaca općenito (poput mene). Jer stari i objavljivani su već korumpirani, dio su oligarhijske kulture i izdavačke industrije. Biti pisac za njih nije avantura, već profesija. Ali vi ste kao mladi autor ili autorica slobodni. Eksperimentirajte s pisanjem; ne brinite zbog svoje reputacije, nijedan agent ili izdavač na vas ne vrši pritisak. Slobodni ste i zato uživajte u toj slobodi koliko god možete jer ćete je vrlo brzo izgubiti.

Pišete i o glazbi i glazba je bitan dio vašeg pisanja. Objavljivali ste članke o bendu Mashrou Leila, David Bowie naveden je na popisu zahvala vašeg romana... Što slušate ovih dana?

Samo sam bacio pogled na svoj player i rekao mi je da u posljednje vrijeme najviše slušam: Chet Bakera, Verdija, Mahrganta i egipatsku rap glazbu, uključujući Wegz, Sadat, Marwan Pablo. Jutrima preferiram velike žene rapa: Qveen Herby, Cardi B, Lizzo i Marwu Loud.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.