Četvrtak
30.01.2014.

Stara Kina u modernoj poeziji




Extra_large_stele
A+ A-
Razgovarali smo sa Sanjom Lovrenčić o radu na izdanju znamenite zbirke Stele francuskog pjesnika Victora Segalena.

***

Vaša izdavačka kuća Mala zvona upravo je objavila pjesničku zbirku Victora Segalena, Stele, jednu od ključnih knjiga lirike u francuskoj književnosti u periodu oko Prvog svjetskog rata. Kako je došlo do objavljivanja ove sjajne knjige koja je nedavno proslavila svoj stoti rođendan?
 
Segalenove Stele privukle su me prije mnogo godina, kad sam se bavila intenzivnijim čitanjem francuske modernističke poezije. I vjerojatno je to razlog što sam se zainteresirala čim mi se, preko Medijateke Francuskog instituta, javilo dvoje ljudi koji su se prihvatili prevođenja te knjige. Kako naklada Mala zvona povremeno objavljuje poeziju, uvrstili smo Stele u svoj nakladnički plan i, malo po malo, plan i realizirali.
 
Uz vas, na prijevodu Stela radili su i Stephane Michel te Senka Sedmak. Možete li reći nešto više o samom prevodilačkom radu na Stelama?
 
To je pomalo neobična priča koja počinje na radionici prevođenja poezije koju je prije nekoliko godina pri Francuskoj alijansi vodio Stephan Michel koji je, između ostalog, studirao sinologiju i proveo neko vrijeme u Kini, što za prevođenje Segalena nije nevažno. Od svih polaznika - malobrojnih zanesenjaka - za radionicu se najviše zainteresirala gospođa Senka Sedmak, te su njih dvoje nastavili rad na prijevodu Stela i izvan nastave. Kad su doveli prijevod do neke razine dovršenosti, počeli su tražiti nakladnika, a ja sam se uključila u posao isprva samo kao urednica; no mojih je opaski i intervencija u prijevod bilo toliko da samo naposljetku zajednički zaključili da ćemo ga svo troje potpisati.
 
Riječ je o zbirci koja je zapravo avangardna u kontekstu odnosa prema tradiciji, zbog čega su oduvijek bile neminovne i usporedbe sa Segalenovim suvremenicima Eliotom i, dakako, Ezrom Poundom koji je također intenzivno crpio građu iz kineske kulture i prevodio kinesku liriku. No, vaše izdanje Segalena dosta se razlikuje od ostalih izdanja i prijevoda ove knjige upravo zbog toga što ste mnogo pažnje posvetili kineskim znakovima odnosno pismu, nečemu što je Segalenu bilo iznimno važno. Kako ste se odlučili na ovakav koncept, s prekrasnom kineskom grafijom?
 
Zapravo ne volim previše uspoređivati Segalena s Poundom, čini mi se da su njihove ishodišne točke prilično daleko, kao i rezultati bavljenja Istokom - ne mislim pritom osporavati Pounda, naravno. No Segalenovo upisivanje sebe u kinesku kulturu i kineske kulture u vlastiti opus čini mi se dublje i posvećenije. Pripremajući svoju zbirku - ali i zbirku Paula Claudela Poznavanje Istoka - za tisak na kineski način, uzeo je u obzir sve elemente koji su bili važni za tradicionalnu kinesku knjigu-svitak, knjigu kakve su učeni ljudi darivali svojim prijateljima. Izuzetno osjetljiv i pažljiv prema vizualnim elementima, koji su u svijetu ideograma ionako uvijek prisutni, sam je odredio vrstu papira, format knjige, organizaciju stranica, te unio i ideograme, tj. kineske epigrafe u svaku pjesmu. Sve to često izostaje u modernim izdanjima Stela, no mi smo se trudili zadržati sve te elemente, osim forme svitka. Preveli smo i ideograme.
 
Stele imaju i veoma važnu prostornu dimenziju, nešto što čitatelj svakako ne bi smio zanemariti kada se susretne s ovim tekstom. No, što su zapravo stele? Možemo li ih usporediti sa stećcima koji su razasuti po cijeloj Bosni?
 
Stele su spomenici u kamenu, u staroj Kini podizale su se da bi ovjekovječile neki događaj, zabilježile carski ukaz i slično. Po ideji zapisivanja u kamen donekle jesu srodne stećcima. No Segalen, naspram kamenoj steli, stvara svoj poetski oblik: pjesmu-stelu. To je pjesma u prozi, uglavnom kraća, lapidarnog, vrlo pročišćenog izraza, zaokruženog značenja; velik broj tih pjesama zapravo je intertekstualan, uključuje reference ili aluzije na neku priču ili tekst iz kineskog klasičnog kanona. No njihova je svrha za pjesnika - i za čitatelja - stvaranje nekog fluidnog, osobnog 'carstva'.
 
Stele ste objavili u Malim zvonima, i to u istoimenoj biblioteci koja se ponosi sjajnim knjigama poput zbirki Marine Cvetajeve i Grasmerskog dnevnika Dorothy Wordsworth koji je bio jedan od najzanimljivijih i svakako najneočekivanijih prijevoda 2007. godine. Kako biste opisali svoju izdavačku strategiju?  
 
Počelo je nekim tekstovima koje su mi bili važni i koje sam dugo željela prevesti i objaviti, a imali su veze s poezijom: to su Grasmerski dnevnik Dorothy Wordsworth i biografije okcitanskih trubadura koje su objavljene u knjizi Životi trubadura. Bit će da je to povezano i s mojim vlastitim književnim putem - počela sam kao pjesnikinja i nikad se nisam prestala baviti poezijom. No rijetko se usuđujem prevoditi poeziju, pa se vjerojatno ne bih prihvatila ni Segalena da se nisu pojavili Stephane i Senka. U mojoj zalihi omiljenih tekstova ima još neprevedenih knjiga poezije i 'oko poezije' koje bih rado objavila u Malim zvonima, no okolnosti za proizvodnju knjiga nisu baš blistave pa ne znam koliko će se od toga ostvariti.
 
Razgovor vodio Neven Svilar.
foto: Muzej Xian Beilin (UbeIT)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.